Kad je riječ o molitvenom životu, jedan od najvažnijih oblika Božje prisutnosti je onaj u našemu srcu.

Da Bog prebiva u nama, skrovito, ali realno, vjerska je istina. “Kraljevstvo je Božje među vama!” – kaže Isus (Lk 17,21). Pavao pak tvrdi da “po vjeri Krist prebiva u srcima” (Ef 3,17) i da je naše tijelo “hram duha Svetoga” (1Kor 6,19).

“Ti si hram, ne traži ga izvan sebe!” – kaže jedan srednjovjekovni grčki monah.

Bog je prisutan u nama po tome što je naš Stvoritelj i što “u njemu doista živimo, mičemo se i jesmo” (Dj 17,28), ali i po milosti i ljubavi koje jačaju u onoj mjeri u kojoj u našemu srcu raste ljubav. “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.” (Iv 14,23) Po krštenju, cijelo se Trojstvo nastanjuje u nama; ta se prisutnost objavljuje i jača u onoj mjeri u kojoj rastu vjera i ljubav.

Jednostavna ali bitna posljedica te istine je sljedeća: jedna od najvažnijih dimenzija molitve je težnja prema sabranosti, prema pounutrašnjenju, prema povlačenju u sebe da bismo u sebi susreli prisutnost koja tu prebiva. Tu prisutnost ne možemo otkriti osjetilima jer je ona prije svega predmet vjere. Kada živimo svoju vjeru, tada često tražimo trenutke sabranosti, ulaska u sebe, kako bismo susreli onoga koji nas tamo čeka. Vjera će nas postupno dovesti do iskustva da u našim najdubljim dubinama doista postoji neiscrpan izvor mira, svetosti, čistoće, sreće… sam Bog i punina njegova života i njegovih darova.

Prije nego što je postala velika mističarka kakvu poznajemo, Terezija Avilska je godinama imala velikih poteškoća u molitvi. Evo što kaže o tome kako je otkrila Božju prisutnost u sebi i kako je to posve preokrenulo njezin način molitve:

„Sjetite se što kaže sveti Augustin: posvuda je tražio Gospodina i na kraju ga je našao u sebi. Mislite li da je nevažno da to shvati duša koja je sklona rastresenosti i postane svjesna da ne mora ići u nebo da bi razgovarala i družila se sa svojim Vječnim Ocem? Ne treba moliti glasno vičući. Ako i šapuće, on će je čuti. Ne trebaju joj krila da ga pođe tražiti. Neka se samo povuče u samoću, neka pogleda u sebe i neka se ne ču-di ako tamo nađe svojega gosta. Neka mu se posve ponizno obrati kao svom ocu, neka mu izrazi svoje molbe kao ocu, neka se utješi pored njega kao pored oca, ali neka shvati da nije dostojna da joj on bude otac.” (Put k savršenosti, pogl. 28.)

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jacquesa Philippea “Molitvom do životne preobrazbe”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.