Dok je Isus bio u tamnici, Juda, koji je dotad kao očajnik gonjen od đavla lutao dolinom Hinnon na južnoj strani Jeruzalema, gdje bijahu smeće, kosti i strvine, stiže u blizinu Kajfine sudnice, šuljajući se uokolo.

Zavežljaj sa srebrnjacima, koji bijahu cijena njegove izdaje, još mu je visio o pojasu na boku. Sve se već smirilo i on, neprepoznatljiv, upita stražare što će biti s Galilejcem. Oni mu rekoše: “Osuđen je na smrt i bit će raspet”; začuje i kako drugi među sobom govore, kao npr.: “Vode ga k Pilatu, Veliko vijeće osudilo je Galilejca na smrt, mora na križ, ne može ostati na životu, strašno su ga izmrcvarili, strpljiv je do beskraja, ništa ne govori, samo kaže da je Mesija i da će sjediti zdesna Bogu, ništa drugo ne kaza, zato mora na križ, da to nije rekao, ne bi ga osudili na smrt, a ovako mora na križ. Nitkov, koji ga je prodao, bio je njegov učenik, i nedugo prije toga još je s njim blagovao pashalno janje, ja u tom ne bih sudjelovao, kakav god Galilejac bio, ipak nije zbog novca odveo u smrt nijednog prijatelja, uistinu taj gad je isto tako zaslužio da ga objese!”

Tad u Judinoj duši nastade borba straha, kasnog pokajanja i zdvojnosti. Sotona ga nagna u bijeg. Zavežljaj srebrnjaka na njegovu pojasu ispod ogrtača bijaše za njega poput paklene ostruge, čvrsto ga uhvati rukom da mu, dok trči, toliko ne zvecka na boku; trčao je u velikoj žurbi, ne za povorkom, ne da bi se Isusu bacio na put i molio za smilovanje i oprost, ne da bi s Njim umro, ne, ne da bi s pokajanjem pred Bogom priznao svoju krivicu, nego da bi se od svoje krivnje i nagrade za izdaju odrekao pred ljudima, utrčao je kao luđak u hram, kamo bijaše otišlo više članova vijeća te svećenici i starješine nakon što osudiše Isusa. Oni se začuđeno pogledaše među sobom, a potom oholo uspraviše pogled prema Judi, koji stupi pred njih, potaknut očajničkim kajanjem, i posve izobličen; strgne s pojasa zavežljaj srebrnjaka i pružajući im ga desnom rukom, u silnoj tjeskobi reče: “Uzmite natrag svoj novac, kojim ste me naveli da vam predam pravednika, uzmite natrag svoj novac, oslobodite Isusa, raskidam našu nagodbu, teško sagriješih izdavši krv nedužnu.” No svećenici mu pokazaše sav svoj prijezir, povukoše ruke od srebrnjaka koje im je pružao, kao da se ne žele onečistiti izdajničkom plaćom, te rekoše: “Što se to nas tiče da si ti sagriješio? Vjeruješ li da si prodao nedužnu krv, to je tvoja stvar; mi znamo što smo od tebe kupili i utvrdili smo da je zaslužio smrt; evo ti tvog novca, ne ćemo ga” itd. Takvim riječima, koje izgovarahu brzo i poput ljudi što imaju posla i žele se riješiti sugovornika, okrenu se od Jude. Njega zbog takva postupanja obuze tolika srdžba i očaj da bijaše kao da je sišao s pameti. Kosa mu se nakostriješi, razdere objema rukama zavežljaj u kojemu bijahu srebrnjaci, pobaca ih u hram i pobježe iz grada.

Vidjeh ga opet kako trči dolinom Hinom kao da je poludio, vidjeh u stravičnom liku pokraj njega Sotonu, koji mu na uho šaptaše sva prokletstva proroka nad tom dolinom, gdje su Židovi nekoć svoju vlastitu djecu žrtvovali kumirima, da bi ga doveo do očaja. Činilo mu se, kao da se sve te riječi odnose na njega, kao npr.: “Izići će i vidjeti mrtva tijela onih što sagriješiše protiv mene, čiji crvi ne umiru, čiji se oganj ne će ugasiti”. Potom mu opet zazvoni u ušima: “Kajine, gdje li ti je brat Abel? Što si učinio? Krv njegova k meni viče. Stoga budi proklet na zemlji, skitalica i bjegunac” i kad dođe do potoka Cedrona i ugleda Maslinsku goru, prođe ga jeza i odvrati oči, a onda opet začuje riječi: “Prijatelju, zbog čega si došao? Juda, zar poljupcem izdaješ Sina čovječjega?”.

Tad mu užas obuze dušu, osjetila mu bijahu pomućena, a neprijatelj mu šaptaše na uho: “Ovuda preko Cedrona bježao je David od Abšaloma, Abšalom umre obješen za drvo. David je i o tebi pjevao, kad kazivaše: Uzvraćaju mi zlo za dobro; kad mu se bude sudilo, neka bude osuđen; i tužitelj neka mu stane zdesna; Dani njegovi neka budu malobrojni, njegovu službu neka dobije drugi; spominjao se je Jahve grijeha njegovih, i grijeh njegove majke neka se ne izbriše … jer proganjaše bez milosrđa bijedna i uboga, i u smrt gonjaše čovjeka srca shrvana; prokletstvo je ljubio, pa neka ga stigne; prokletstvom neka se odjene kao haljinom, neka kao voda uđe u njega i kao ulje u kosti njegove, bilo mu haljinom kojom se pokriva, pojasom kojim se svagda paše”.

Mučen strahovitom grižnjom savjesti Juda stiže na pusto mjesto jugoistočno od Jeruzalema, močvaru punu otpadaka i nečisti, u podnožju brda sablazni (vjerojatno misli na Golgotu, nap. prev.), gdje ga nitko nije mogao vidjeti; iz grada se povremeno čula veća buka, a Sotona mu tad došapnu: “Sad ga vode u smrt, ti si ga prodao, znaš li što piše u Zakonu: Tko od svoje braće, od djece Izraelove proda jednu dušu, i primi za to nagradu, taj neka umre. Učini kraj, bijedniče, učini kraj!” – Tad Juda zdvojno uze svoj opasač i objesi se za jedno stablo koje je u više debala raslo iz jedne pukotine, i, dok je visio, njegovo se tijelo raspukne i njegova se utroba prosu na tlo.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Anne Katharine Emmerich “Gorka muka Gospodina našega Isusa Krista” Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.