Benedetta Bianchi Porro bijaše djevojka pogođena strašnom bolešću zbog koje je malo-pomalo postala potpuno uzeta, gluha, bez osjetila mirisa, opipa… i na koncu slijepa. U početku je bila očajna, ali kasnije se sve promijenilo, i to u trenutku kad je susrela Boga živoga! Benedetta je proživjela strašnu kušnju praznine besmisla života. Ta je kušnja čini tako bliskom novim naraštajima, čini je suvremenom današnjem čovjeku.

Poslušajmo dva krika njezine duše u pismu prijateljici Ani (u 1953. smo godini), prije susreta s Gospodinom:  “Tvoje tako vedre i umirujuće riječi ublažuju oluju mog duha. I ja također želim naći utočište u mirnoći neke luke, no moja je barka krhka, moja je jedra munja oborila, moja su vesla slomljena i vrtlog me odvlači u dubine… Željela bih postići ravnotežu, htjela bih se poletno suočiti sa svijetom i vidjeti da su ljudi dobri i stvari lijepe, da se u konačnici isplati živjeti bilo kakav život, kako ti misliš. Ali se plašim da u tome nema sreće, da je sve to tek obmana, a obmana me više straši nego očajanje. Uznemirujem se i borim uzalud, jer ne želim pronaći bol tamo gdje se nadam da bih još uvijek mogla naći mir… Kao da vrijeme izmiče, čas po čas, tiho i nenametljivo. Dani su tužni i jednolični, nikakve novosti, nikakvog poleta, ponešto prepuštanja sudbini i mnogo nesreće. Jezero je sivo, nebo je oblačno. Ponekad, kad su mi oči pune suza i kad mi plač stišće grlo, ne znam je li to hladnoća ili su to sjećanja. Znaš, Ana, čini mi se da sam u beskrajnoj i jednoličnoj močvari i da tonem polako, bez boli ili žala, tako nesvjesna i ravnodušna prema budućnosti kao da će iščeznuti posljednji trak neba i da će se blato zatvoriti nada mnom.”

U jednom drugom pismu istoj prijateljici Ani, iste 1953. godine, Benedetta dalje razvija temu očajanja i povezuje je s nedostatkom smisla. Piše: “Kako je lijepo putovati, Ana! Čim budem mogla, vjerujem da ću odmah otići i zauvijek putovati. Mislim da nema nikoga kome se to ne bi sviđalo. Putovati znači zaboraviti jednoličnost života, pobjeći od našeg nemira, naše trajne dosade. Stalno sam sve luđa, sve nemirnija. Ponekad nalazim ravnotežu i puna sam ljubavi i razumijevanja za sve, ponekad zavidim drugima na nevinosti (no je li to uistinu nevinost?) i osjećam se glupom; ja koja od života očekujem ono čega nema i što niti ne poznajem, ali sam vrlo često puna sumnji, upadam u najdublji skepticizam. Ne vjeruješ da je skepticizam privlačan, ako ni zbog čega drugoga, a onda zbog toga što nam oduzima misao da kod sebe možemo pronaći neku zbilju? Plašim se ovoga mog zaključka, ovih tmina. Osjećam se tako lažnom, tako nekorisnom, tako praznom! Ponekad se bojim da ću se umoriti i od sreće i od vječnosti, i otuda shvaćam da lutam u tami. Kad bi znala, Ana, koliko mi je potrebna tvoja pomoć! Toliko želim istinu, ništa drugo ne želim, ali nitko ne zna ništa o njoj!”

Benedetta je tek na početku svoje kalvarije i već se trese i plaši da će potonuti u prazninu beznadnoga i besmislenoga života. To je uistinu strašan trenutak!

Benedetta je mogla postati jedna od tolikih očajnica na pozornici života, mogla je postati ogorčena istražiteljica ljudske boli, mogla se odlučiti na samoubojstvo: kad ništa nema smisla, sve je moguće! Međutim, na čudesan se način Benedettino stanje mijenja. Nešto se događa, premda ne znamo kada i kako. (…)

Susrevši Krista Benedetta otkriva smisao života i od tog se trenutka sve mijenja u njezinu odnosu prema životu. Poslušajmo dva temeljna pisma koja je nakon susreta s Isusom napisala Mariji Graciji i majci. Mariji Graciji (u jesen 1958. godine) piše: “Mislim da je život predivan (također i u svojim najstrašnijim vidovima), i zbog toga je moja duša puna zahvalnosti i ljubavi prema Bogu.”

A obraćajući se majci Benedetta s krajnjom obzirnošću podiže rub vela i otkriva da se u njezinoj duši dogodilo nešto predivno. Povjerava joj: “Draga mama, ja sam kao i uvijek. Ali otkad (u godini smo 1961.) znam da postoji Onaj koji me gleda dok se borim, nastojim biti jača. Kako je to lijepo, mamice! Vjerujem u Ljubav koja je sišla s nebesa, u Isusa Krista i u Njegov Slavni Križ! Da, vjerujem u Ljubav! Reći ćeš mi da sam ja rođena u Isusu. Da, no prije sam osjećala da je tako daleko! Sada naprotiv znam da je Bog posvuda (pa i u boli), premda Ga mi ne vidimo, štoviše, kraljevstvo je Božje u nama.”

Nitko ne može nijekati da se u Benedettinu životu dogodio pravi obrat počevši od njezine duše: tu se dogodila promjena jer se zbio susret s Isusom. Dok je Benedetta ulazila u beskonačnu zemlju boli, njezine su reakcije, od određenog trenutka nadalje, prava eskalacija radosti i pouzdane nade. Ovdje se očito uključio Bog, i Božja prisutnost čini čudo smirivanja oluje; jamačno, to čudo je veće od fizičkog ozdravljenja. Čitajući Benedettina pisma ostajemo bez daha.

Jesmo li mi doživjeli ovaj susret ili smo se sve do danas snažno branili od njega? Jesmo li Božji profesori ili Božji svjedoci? Od susreta s Kristom polazi dinamizam trajnog obraćenja koji mora obilježavati svaki pravi kršćanski život.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Bog je ljubav”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.