Obavio pobožnost Devet prvih petaka

Prvi spomen na Srce Isusovo imamo u njegovu dnevniku prigodom završetka velike devetnice spasa, nakon što je obavio pobožnost devet prvih petaka u čast Srcu Isusovu:

“Jučer je bio najznamenitiji dan u mome životu. Obavio sam devetu sv. Pričest na slavu Presv. Srca Isusova i vjerujem da ću gledati dubine Presv. Trojstva. Neizmjernu ovu Kristovu ljubav moram barem nekako ovdje zaslužiti, pa ću Božjom pomoći gledati da što snažnije nastavim djelo posvećenja.” (Dnevnik, Zagreb, 26. IX. 1919.)

Molitva Srcu Isusovu za roditelje

Ivanovi roditelji nisu bili toliko religiozni kao on. Ivan se trudio da ih privede bliže Bogu što mu je postupno i uspjelo. Molio se stoga Srcu Isusovu, koje ga je uslišalo:

“Tata je 12. I. (o srebrnom piru) nakon 20 godina primio sv. pričest. Moje su molitve Srcu Isusovu uslišane. U pismu, što mi ga je pisao, vidim tipičan primjer konverzije. Obratio ga je nadnaravni element: milost. Još ostaje mama na brizi. Srce Isusovo, pomozi! ” (Dnevnik, Pariz, 20. I. 1921.)

Svoj život posvećuje Srcu Isusovu

Ivan je dosta tjelesno trpio i nakon rata. Bolovao je na očima. Trpljenje ga je sve više približavalo Kristu. U ovom pariškom zapisu u dnevniku nalazimo njegovu poznatu rečenicu u kojoj tvrdi da posvećuje svoj život Srcu Isusovu.

“Bol moja još uvijek traje i zbog toga ne pisah skoro ništa. Zahvaljujem Isusu Kristu da sam u prošlom razdoblju, za vrijeme korizme, mogao zaroniti u more boli Njegova Srca i da sam tako živio u uskoj vezi s Njime. Usput sam preveo Križni put Paul Claudela… Zbog te moje očne boli ne mogoh se posvetiti studiju katoličke literature, kako bih želio… Srce Isusovo, Tebi posvećujem svoj život: ako je na Tvoju slavu da trpim i tako dođem k Tebi, neka bude Tvoja volja, i molim Te da uza me budu u Tvome kraljevstvu i moji roditelji…”
(Dnevnik, Pariz, 23. III. 1921.)

Privoditi duše Srcu Isusovu

Ivan je gorio od revnosti za širenje Kristova Kraljevstva. Želja mu je da što veći broj ljudi privede k Bogu i k Srcu Isusovu. Tekst iz njegova čuvenog Predgovora Zlatnoj Knjizi o tome nam uvjerljivo govori:

“Dao dobri Bog da Zlatna Knjiga u ovome obliku odgoji vojsku apostola, vojsku svetaca, koja će se razletjeti diljem hrvatske domovine i osvajati poput katoličkih vitezova carstvo ljudskih duša. Neka i ona nešto pridonese da posvuda kod nas zavladaju načela svete Rimokatoličke Crkve i da na taj način Presveto Srce Isusovo privine što veći broj naše braće u svoj božanski zagrljaj. (Put k Suncu, 2. izd. 1993. str. 156)

“U Presvetom Srcu odani”

Gotovo sva svoja privatna pisma Ivan je redovito završavao s formulom “u presvetom Srcu odani”. I to je jedan podatak koji nam govori koliko je bio prožet ljubavlju Kristova Srca. Donosimo izvadak iz njegova pisma sarajevskom nadbiskupu Šariću.

“Jasno je da smo se mi orlovi stavili u službu svete Crkve spremni da je milošću Božjom pomažemo u širenju Kraljevstva njezina božanskog Zaručnika. Nemamo nikakvih sporednih ciljeva, već onaj jedini glavni: što više duša sjediniti s Isusom. Stoga se apsolutno pokoravamo i u tom pitanju, kao u svim drugima, našim biskupima ….U svete se molitve preporuča Vaš u presv. Srcu odani I. Merz. (Pismo sarajevskom nadbiskupu Ivanu Ev. Šariću, 3. V. 1926.)

Isusovo Srce suosjeća s ljudskim potrebama

I u drugim svojim člancima Ivan Merz spominje Srce Isusovo. Tako u članku “Socijalno-ekonomska akcija katolika” piše:

“U socijalno-ekonomsku djelatnost katolika spadaju sve one ustanove, koje imaju kao neposredan cilj da ljudima, i to poglavito onim slojevima koji trpe, materijalno pomognu. U taj rad spadaju katolički radnički sindikati, raznovrsne zadruge za nabavu, osiguravajuća i pripomoćna društva i slično. Kad se Isus popeo na brdo i vidio mnoštvo gladnog puka oko sebe, smilovalo mu se. No istodobno, dok je Njegovo Srce osjetilo tjelesnu bol izgladnjelih ljudi, još je većma ono osjetilo onu glad za Istinom, koja je mučila bijedni narod. Nahranio je pet tisuća ljudi… Tim što je nahranio gladan narod, postigao je Isus jedan duhovni i vrhunaravni cilj: narod je u Isusu upoznao Proroka i obećanog Mesiju i kasnije je lakše mogao razumjeti otajstvo presv. Euharistije.” (Put k Suncu, 2. izd. 1993. str. 167)

Srce Isusovo – najjači faktor za rekristijanizaciju društva

Ivan se bavio mišlju da pokrene jedan katolički dnevnik. U tu je svrhu posjetio uredništvo poznatog francuskog katoličkog dnevnika “La Croix” i informirao se o organizaciji izdavanja njihova lista. Već je bio sastavio i pravila za urednike toga hrvatskoga katoličkog dnevnika kojemu je dao naziv “Kristov stijeg”. Donosimo ovdje samo one izvatke gdje izrijekom spominje Srce Isusovo.

Što se tiče druge točke, to svaki urednik mora biti uvjeren da on neće napredovati i neće moći postati duhovnim vođom svojih čitalaca, ako ostane isključen iz euharistijskog pokreta i ako se ne posveti Presv. Srcu Isusovu, koje je danas najjači faktor za rekristijanizaciju društva. Budući da je čovjek odviše slab i jer posve generalni savjeti vrlo rijetko urode konkretnim plodom, to valja od svakog urednika laika tražiti da se obveže sub levi (pod laki grijeh) da će ispunjavati, dok je član redakcije, sljedeće: 1. Posvetit će se Presv. Srcu Isusovu, pričestivši se na devet prvih petaka; 2. Pričestit će se barem dva puta mjesečno (ali se preporučuje da to čini svake nedjelje); 3. Ispitat će si dnevno savjest; 4. Dnevno će barem pola sata posvetiti razmatranju, molitvi, duhovnom štivu…;  5. Dnevno će izmoliti jedan Veni Creator (Dođi Duše Sveti)… .” (Put k Suncu, 2. izd. 1993. str. 171)

Molitva Srcu Isusovu za novu zajednicu

U želji da se potpuno stavi u službu Kristu i širenju njegova Kraljevstva u dušama, Ivan je namjeravao osnovati zajednicu katoličkih laika po uzoru na sličnu talijansku ustanovu “Opera Kardinal Ferrari”. Takve ustanove zovu se sekularni, odnosno svjetovni instituti. Rana smrt ga je spriječila da provede zamisao, ali je njegovu ideju djelomično ostvarila njegova bliža suradnica Marica Stanković; osnovala je prvi ženski svjetovni institut u Crkvi u Hrvata pod nazivom Zajednica suradnica Krista Kralja. U svojem pismu Marici Stanković spominje Srce Isusovo od kojega očekuje pomoć.

Veoma se radujem da ste se molitvom dali u pripravu za “Operu” (svjetovni red). To je najnaravniji početak. Tako ćete si isprositi providencijalnog muža, koji će ostvarenje uzeti u ruke. Ako Vam je moguće sastavite popis djevojaka, koje se za to zanimaju, a pogotovo ako ih ima s vječnim zavjetom čistoće. A Vi svakako pišite u “Za Vjeru i Dom” u tom duhu, kako uz veliki poziv što ga žena ima kao majka i supruga, danas trebamo djevica, koje u svijetu poput redovnica sudjeluju u osvajalačkoj, spasavajućoj i posvećujućoj misiji Crkve…  Čini se da je ostvarenje muške Opere (svjetovni red) isto tako udaljeno kao i Vaše…. Međutim se mi molimo Presv. Srcu, da nam ono u pravi čas pokaže put. Ne dvojim, da će to Presv. Srce i učiniti; osnutak mnogih redova u povijesti pokazuje, kako su oni tako reći spontano iznikli i prokrčili put unatoč zaprekama. (Pismo Marici Stanković, 31. VIII. 1927. – Život, br. 5. 1938., str. 295)

Očekujem vječno, nepodijeljeno, potpuno posjedovanje Presvetog Srca Isusova.

Prije odlaska u bolnicu na operaciju Ivan je, predosjećajući da će umrijeti, sastavio svoju oporuku, odnosno svoj nadgrobni natpis i to na latinskom jeziku, jeziku Crkve. To je bilo ujedno i posljednje što je Ivan napisao u svome životu. U nekoliko rečenica Ivan je sažeo sav svoj život i svoje vjerovanje u budućnost koju mu obećava Onaj kojemu je povjerovao i posvetio svoj život. I u tom zadnjem spisu Ivan spominje Srce Isusovo riječima koje izražavaju čvrstu vjeru i nadu u obećano blaženstvo. Treba uočiti tri pridjeva kojima označuje imenicu “possessio-posjedovanje” a čime je izrazio svoju duboku vjeru, te nadu i žarku želju za sjedinjenjem s Kristovom ljubavlju kroz Njegovo srce: inseparabilis, plenissima, aeterna possessio Smi cordis Iesu – nepodijeljeno, najpotpunije, vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova.

Ivanova oporuka jest divan zaključak njegova života, kruna njegove pobožnost i svečani finale remek-djela što ga je Ivan stvorio od svoje duše i svoga života. Riječi njegove oporuke nalaze se danas uklesane na mramornoj spomen-ploči na njegovu grobu u bazilici Srca Isusova u Zagrebu. Donosimo ih ovdje u latinskom izvorniku kako ga je Merz sastavio i u hrvatskom prijevodu:

T E S T A M E N T U M

Decessit in pace fidei catholicae.

Mihi vivere Christus fuit et mori lucrum.

Expecto misericordiam Domini
et inseparabilem, plenissimam, aeternam
possessionem Smi Cordis Jesu.

I(van) M(erz) dulcis in refrigerio et in pace.

Anima mea attinget finem suum quare creata erat.

En Theo Kyrio.

Umro u miru katoličke vjere. Život mi je bio Krist a smrt dobitak.

Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno potpuno vječno

posjedovanje Presvetog Srca Isusova.

I(van) M(erz) sretan u blaženstvu i miru.

Duša će moja postići cilj za koji je stvorena.

U Gospodinu Bogu.

U bazilici Srca Isusova tijelo Ivana Merza očekuje uskrsnuće

Ovako veliku ljubav, nadu i očekivanje za sjedinjenjem sa Srcem Isusovim Božja je Providnost i na vidljiv način nagradila. Njegovo je tijelo 1977. g. preneseno s Mirogoja, gdje je bilo sahranjeno u obiteljskoj grobnici, u baziliku Srca Isusova u Zagrebu, u Palmotićevoj ul., tj. u onu crkvu u koju je Ivan posljednjih šest godina svoga života svakoga dana dolazio na sv. misu i primao sv. pričest. I ondje pod svodovima ovog nacionalnog svetišta Presv. Srca Ivan očekuje uskrsnuće.

Izvor: www.ivanmerz.hr