Zašto je za svakog kršćanina važno ‘iskustvo pustinje’ i koje mu plodove ona može donijeti?

Neki čovjek je došao monahu na razgovor. Upita ga: „Što uopće naučiš od tog života u neprestanoj šutnji?“ Monah je upravo grabio vodu iz zdenca pa reče svom posjetitelju: „Zaviri u zdenac! Što vidiš?“ Čovjek pogleda, slegne ramenima i odgovori: „Ne vidim ništa osim uzburkane vode.“ Nakon nekog vremena monah koji je stajao potpuno miran reče: „Pogledaj sada! Što vidiš u zdencu?“ Čovjek pogleda i usklikne: „Sada vidim sebe, odraz svoga lika u vodi!“ Monah mu odgovori: „Vidiš, kad bacim vedro voda se uzbiba, a sada je sasvim mirna. Tako ti je i sa šutnjom – čovjek se smiri i vidi sebe!“

„Samo u šutnji duša čuje i razabire Riječ.” (sv. Ivan od Križa) Iskustvo pustinje je prilika biti u prisutnosti živoga Boga, osluškujući Njegovu riječ na sasvim osobit način: kroz samoću i šutnju, u ljubavi. Moći ćeš otkriti da je pustinja svugdje gdje je Bog: unutar nas, u našim domovima, našim školama, na našim ulicama, u našim gradovima, te će po tome ova mjesta postati vrt Božji (Karmel).

Foto: Shutterstock.com

Traži Božju prisutnost u šutnji i samoći, na osamljenom mjestu: „Živ je Gospodin pred čijim licem stojim“, svjedoči nam prorok Ilija. U pustinji smo kako bismo osluškivali riječ Božju koja će nas voditi u vrt Božji. Dođi, Duše Sveti, odvedi nas u pustinju kako bismo više uzljubili Boga, više zavoljeli bližnjega, te prihvatili sami sebe.

Pustinja, Riječ, vrt (Obećana zemlja) – to su tri ključna pojma koji nam pomažu shvatiti čovjeka u njegovu odnosu s Bogom. U pustinju Bog poziva ljude na sklapanje saveza s Njime. Njegov je narod ropski živio u tuđinskoj zemlji, ali ga je milosrdan Bog pozvao da se vrati u pustinju, kako bi nanovo osluškivao riječ Božju – nju koja daje život i vodi prema Obećanoj zemlji, gdje će čovjek nanovo biti suradnik i čuvar kao u Edenskom vrtu. Ondje će čovjek moći uživati u dobrima koje ću mu Bog darovati u plodnom vrtu, bogatom plodovima i svetim životom. Sve je to moguće ako se osluškuje riječ Božja. Vrijeme pustinje može biti mjesto kušnje gdje se čovjek izgubi i besciljno luta – ili mjesto obraćenja i sklapanja saveza s Bogom. Ovaj je hod iz pustinje u vrt povezan je s iskustvom karmela. Naime, u hebrejskom jeziku, riječ Karmel istovremeno je opći pojam koji označava cvatući vrt, vinograd ili voćnjak, ali i osobno ime koje označava lijepo brdo bogato zelenilom, dio gorskog lanca na sjeveru Palestine koje se nadvilo nad Sredozemno more. Karmel se od najstarijih vremena smatrao svetom planinom. Karmel je simbol ljepote i plodnosti duhovnog života u sjedinjenju s Bogom.

„U zemlju Karmela ja vas dovedoh, da se hranite plodom i dobrotom njezinom. Ali tek što uđoste, zemlju moju oskvrnuste i baštinu moju u gnusobu pretvoriste… Gledaj: evo Karmela, opustje, sve gradove razori Gospodin žestinom gnjeva svoga“ (usp. Jr 2,7; 4,26). Gluhoća na riječ Božju pretvara vrt u pustinju, ali ako se posluša riječ Božja, pustinja se preobražava u cvatući vrt, u Karmel – „Na kraju će se na nas izliti duh iz visina. Tad će pustinja postati Karmelom, a Karmel se u šumu pretvoriti. U pustinji će se nastaniti pravo, i pravda će prebivati u Karmelu.

Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje… Nek’ se uzraduje pustinja, zemlja sasušena, neka kliče stepa, nek’ ljiljan procvjeta. Nek’ bujno cvatom cvate, da, neka od veselja kliče i nek’ se raduje. Dana joj je slava Libanona, divota Karmela i Šarona; oni će vidjeti slavu Gospodina, divotu Boga našega“ (usp. Iz 32,15-17; 35,1-2).

U šutnji nastoj razmatrati i ispitivati savjest. Prisjeti se svoje prošlosti i svoje sadašnjosti: kakav je tvoj odnos s Bogom u slavlju sakramenata, u molitvi, prema Njegovoj Riječi i poticajima; kako gledaš na sebe; kako se odnosiš prema svojim bližnjima; imenuj dobro koje bi mogao učiniti, te zlo od kojega bi želio biti oslobođen, ono što te raduje i ono zbog čega patiš. Sve to položi u ruke Božje.

„Biti u šutnji i osluškivati Boga, udaljiti od sebe sve ono što nas sprečava da čujemo i razumijemo Boga. Biti u šutnji i osluškivati Boga svugdje gdje On govori: po ustima onih putem kojih progovara u Crkvi, do onih s kojima se Krist poistovjetio te traže od nas svjetlo, kruh ili naše srce. Osluškivati Boga svugdje gdje On očituje svoju volju – u molitvi, ali i drugdje. Neophodna nam je šutnja da bismo mogli shvatiti volju Božju“ (M. Delbrel).

Nemoj zaboraviti da su plodovi skupljeni tijekom ove pustinje namijenjeni kako bi se u svakodnevici živjelo s jasnijom sviješću o Božjoj prisutnosti, kako bi se stvorila nutarnja šutnja čak i unutar svijeta. Na ulici, u masi, mi raspolažemo svojim dušama kao sa špiljama tišine gdje riječ Božja može mirovati i odjekivati. U buci svijeta mi poznajemo jednu tišinu pustinje i nutrine gdje se naše srce sabire s krajnjom jednostavnošću kako bi Bog u njemu progovarao.

Započni s uporabom mašte predočavajući si unutar sebe jedan evanđeoski odlomak, prije svega promatraj Isusovu osobu te budi u Njegovoj prisutnosti, promatraj Njega koji te gleda, slušaj Njega koji ti govori, uživljujući se u epizodu koja se dogodila poradi tebe. Npr. Isus na zdencu razgovara sa Samarijankom (Iv 4) kojoj nudi Živu vodu. Na „zdencu svoga srca“ potom započni i afektivni razgovor koji je istinsko srce molitve. Dopusti Gospodinu da ti govori i ne boj se odgovoriti mu. U početku će ti se možda činiti da ti proizvodiš obje strane: prvo stavljajući u usta Gospodinu riječi koje ti želi kazati, a onda mu odgovarajući, ali malo-pomalo primijetit ćeš da ti Gospodin nadahnjuje ono što ti želi kazati, osvijetliti, priopćujući ti svoju milost. Bit će dovoljno uvijek Ga držati pred sobom, u vjeri da je On zaista prisutan te da On predvodi u odnosu s tobom. Malo-pomalo, razgovor će trebati sve manje riječi te će se sve više pojednostavljivati u jednom ljubavnom činu koji će imati samo dva momenta: ljubiti i osjećajući se ljubljenim izmjenjivati si izraze ljubavi.

Foto: Shutterstock.com

U svojoj samoći nastoj ustrajati u nutarnjoj šutnji (šutnja misli, slika, sjećanja i glasova). Što ti govori tvoje srce? „Naša samoća, moj Bože, ne sastoji se da budemo osamljeni, već da budemo u Tvojoj prisutnosti… Kada se ljubi, želi se biti zajedno, a kada smo zajedno, želi se razgovarati. Kada se ljubi, tegobno je stalno biti okružen ljudima. Kada se ljubi, želi se slušati drugoga, nasamo, bez izvanjskih glasova koji nas uznemiruju. Zbog toga su zaljubljenici u Boga uvijek sanjali o pustinji, stoga onima koji Ga ljube Bog ne može odbiti njihovu čežnju za pustinjom.

Nikada se ne dostiže do pustinje ako prije nismo nadvladali mnoge stvari: bez umora od dugoga hoda te uzdignuća pogleda nad uobičajen vidokrug. Pustinje se osvajaju, ne poklanjaju. Pustinje našega života nećemo naći tijekom zemaljskog hoda, ako ne nametnemo silu našim navikama, našoj lijenosti. Teško je, ali neophodno za našu ljubav… K tome, naše pustinje imaju oštre zabrane koje sprječavaju da se one pretvore u izliku za naše nestrpljivosti, naša fantastična lutanja ili mlitavost koja uvijek vreba kako bi isplivala. Takve smo naravi da Te ne možemo pretpostaviti ostalim stvarnostima bez minimuma borbe, a Ti, naše ispunjenje, uvijek ćeš biti stavljan na vagu s ovim privlačnostima, s ovim prolaznim opsesijama naših beznačajnih stvari.“ (M. Delbrel)

Foto: Shutterstock.com

Ovaj trenutak milosti molitve, meditacije i samoće omogućuje nam da obnovimo svoju vjeru u Boga u jednom ljubavnom predanju. Pustinja je ipak i čas kušnje naše vjere u Boga – možemo biti napastovani da napustimo Boga poradi onoga što je lagano ili, suprotno, nanovo primiti dar vjernosti Bogu. „Ali ako se pouzdamo u Njega koji je vjeran i koji nas je pozvao, te Ga zapitamo kako se moramo ponašati, kazat će nam ono što smo zaboravili ili možda nikada naučili kako bismo postali živim obraćenicima – vjera je dar Božji. Vjera – nepoznanica svijetu, biva poklonjena svijetu. Vjerovati znači zaključiti između dvoga: Boga i svijeta – vječan savez; u vjeri koja je osobna vjernost Bogu živomu koji poziva, te onaj koji je pozvan mora mu odgovoriti u otvorenosti i uvijek sa srcem slobodnoga čovjeka. Ovome pozivu kao i odazivu, potrebna je samoća. Ona više ne predstavlja kušnju, već mjesto neophodno za susret i odnos s Bogom. Učimo se da nudeći nam vjeru, Bog poziva svakoga po imenu, da vjera nije povlastica na temelju nasljedstva ili našeg dobrog ponašanja, već da je ona milost spoznaje da Bog udjeljuje milost – milost biti u svijetu kako bismo s Kristom nastavili njegovo poslanje otkupljenja. Nanovo se postavi u stanje obraćenja, nauči da vjera u Sina Čovječjega i Sina Božjega nerazdvojivo nas veže s Bogom koji ju poklanja čovjeku i cijelom čovječanstvu. Samoća u koju nas je poveo Bog, osposobljuje nas za svjesnu solidarnost sa svakim čovjekom koji je rođen na ovome svijetu, sa svim narodima koje će Krist sazvati u posljednji dan.“ (M. Delbrel)

Foto: Shutterstock

Nastoj prepoznati ono (milost, događaje, osobe, krajolik…) za što ćeš zahvaliti. Sjeti se rečenice sv. Male Terezije: „Sve je milost“. Bože Oče, Ti možeš zasaditi ljubav čak nasred pustinje – sigurni smo da će negdje na svijetu donijeti ploda, jer nam Ti govoriš: „Gdje nema ljubavi, stavite ljubav i ubrat ćete ljubav“ (sv. Ivan od Križa). Bože Oče, zahvaljujemo Ti na svim tvojim darovima – udijeli nam svoga Sina, udijeli nam svoga Duha, jer tvoja djeca te kako bismo te još više ljubili.

U pustinji ljubavi svukli smo samoga sebe kako bismo se nanovo zaodjenuli u ljubav istinitu. Nemojmo žaliti za našim udobnostima, prihvatimo to da smo plijen ljubavi Božje – te ljubavi koja nas obitava i odsjeva u nama kako bi nas oblikovala. Dođi, Gospodine Isuse, neka ti ljuska koja me pokriva ne zakrči put. Dođi, Gospodine Isuse, kako bih te svakim danom sve više uzljubio i slijedio.

Dođi, Duše Sveti, dođi i nastani se u našim srcima; ljubav Božja neka pulsira u nama, poput rijeke Žive vode koja se sa silinom želi razliti, protjecati i prodrijeti u sve pustinje svijeta i preobraziti ih u vrtove Božje.

Preuzeto i priređeno s bloga Zamak duše

Bitno.net