Prva duboko ukorijenjena žudnja u ljudskome srcu jest žudnja za životom. Od svih blaga, njega se zadnjega odričemo, i to s velikim otporom. Titulā, radosti, bogatstva, moći, ambicija, časti – svega toga odreći ćemo se pod uvjetom da možemo zadržati tu dragocjenu, pulsirajuću, vibrirajuću stvarnost koju nazivamo životom. Već sam instinkt koji nas tjera da ispružimo ruku kada hodamo u mraku, dokazuje da ćemo radije žrtvovati dio našega tijela nego izložiti opasnosti ono što nam je najdragocjenije – naš život. Čak ni žaljenja vrijedno samoubojstvo ne može osporiti stvarnost ove žudnje, jer u svakome samoubojstvu postoji privid i osjećaj. Prividno je misliti da samoubojstvo znači posvemašnje uništenje. Osjećaj samoubojstva želja je za počinkom ili oslobađanjem od životnih briga. Samoubojstvo ne odražava toliko želju za uništenjem vlastitoga života koliko želju samoubojice da mu bude lakše, drugim riječima, da mu život postane drukčiji.

Druga temeljna žudnja jest želja za istinom. Prvo pitanje koje smo postavili kada smo došli na ovaj svijet bilo je „zašto?“, pitanje koje pokazuje da smo svi rođeni kao potencijalni filozofi. Kao djeca, razbijamo naše igračke nadajući se da ćemo otkriti kako funkcionira. Kao odrasli ljudi, ne izgubivši nikada želju da doznamo „kako“ i „zašto“ stvari funkcioniraju, seciramo, našom mentalnom analizom, igračku svemira u nadi da ćemo otkriti što ga pokreće. Okrećemo naše teleskope prema suncu i tražimo od njega da nam otkrije svoje tajne; tražimo od zvijezda da nam kažu tajnu svojega treperenja; tražimo od oceana da nam oda tajnu svoje dubine. Naša je želja za poznavanjem i otkrivanjem istine o stvarima koje nas okružuju neutaživa – i zato ne volimo kada pred nama skrivaju tajne.

Ali to nije sve. Treće temeljno nagnuće ljudske prirode jest žudnja za ljubavlju i potreba da budemo ljubljeni. Od prvoga dana u Edenskome vrtu, kada je Bog rekao: „Nije dobro da čovjek bude sam“, do Sudnjega dana, čovjek žeđa i nikada neće prestati žeđati za ljubavlju. Svako dijete koje se rodi na ovaj svijet nagonski se privija uz majčine grudi, svjedočeći potrebu za ljubavlju. Kasnije trči majci da mu povije rane koje je zadobilo u igri i gorkim suzama moči njeno lice. Na koncu, kada dijete uđe u muževnu dob, traži družicu, mladu kao što je i sam, pred kojom „može riječju olakšavat’ srce“; onu koja će se pokazati doraslom onoj prekrasnoj definiciji prijateljstva, „onu u čijoj nazočnosti možemo šutjeti“ – samo pred strancima moramo govoriti. Zatim se njihova ljubav zapečaćuje ženidbenim vezom, a kada monotonija zaprijeti svetosti braka, dolazi dijete koje zajedno s roditeljima tvori zemaljsko Presveto Trojstvo. Kasnije se ljubav roditelja širi na ljubav djeda i bake prema unučadi i tako se ova potraga nastavlja od kolijevke do groba…

Premda smo gospodari i vladari svemira, premda u sebi nosimo ovu snažnu čežnju, koja je glavni pokretač našega bića, ipak vidimo da se ona ne ostvaruje na ovoj zemlji. Život je pomiješan sa smrću; istina je pomiješana sa zabludom; ljubav je pomiješana s mržnjom. Naš život, vidimo to, nije u stvorenjima; naša istina, shvaćamo to, nije u izgovorenoj riječi; naša ljubav, svjesni smo toga, nije u onome što vidimo. Život je isprepleten sa smrću; istina sa zabludom; ljubav s mržnjom. Ali gdje tražiti izvor ovih triju stvarnosti? Gdje da tražimo začetnika života, istine i ljubavi koji vibriraju u svim stvorenjima? Možemo li reći da one nemaju izvora?…

Bog je onaj život koji pulsira beskrajem vječnosti u kojoj je svaki trenutak vječnost, a vječnost trenutak; onaj život od kojega dolazi sve što postoji od zvijezda, „malih treperavih svijeća upaljenih oko svetosti Dušnoga dana“, pa sve do nasmiješena lica djetešca u kolijevci.

Bog je ona istina u kojoj tama i neznanje ne mogu naći mjesto, pred kojom je sve razastrto u svoj svojoj protežnosti i u najsitnijemu detalju; ona istina za kojom su grčki akademičari tragali hodajući atenskim ulicama, ona istina za kojom traga znanstvenik otkrivajući fosile u slojevima zemlje, ona istina za kojom traga svetac koji napušta svjetla i blještavilo svijeta i zamjenjuje ih tamom i sjenama križa u kojima nastaju sveci.

Bog je ona ljubav koja svagda želi i ljubi dobro, jer je dobro njegova narav, ona ljubav od koje dolazi ljubav supružnika i ona još neobičnija ljubav Stjepanova, koji je ljubio i molio za one koji su ga kamenovali iz mržnje; i još čišća ljubav „blagoga spokojstva i strasti bez požude“ u kojoj se srce uzda samo u Boga.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Fultona J. Sheena “Božanska romansa”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi doznajte na ovom linku.