“Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo… nego onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.”

Foto: Shutterstock.com

Kalvarija je umotana u te riječi našega Gospodina, jer je u njima izražena glavna borba svakoga života – borba za očuvanje naše duhovne slobode. Mi ne možemo služiti Bogu i mamonu; ne možemo spasiti život za sadašnjost i za vječnost; ne možemo uživati ovdje i u vječnosti; ne možemo biti sretni na oba svijeta; ili ćemo postiti na zemlji i gostiti se u nebu, ili se gostiti ovdje i postiti u vječnosti.

Da zadobijemo dakle svoju slobodu sa slavnim Kristom, mi ćemo podnositi zemaljsko ropstvo. Prava sloboda jest u tome da zadržimo svoju dušu za sebe, čak i ako bismo za to morali izgubiti svoje tijelo.

Nekad se ona može sačuvati lako, ali mogu doći prigode kad će biti potrebno žrtvovati i svoj život. U životu nekog političara može doći čas kad će on, da sačuva svoju neovisnost, morati žrtvovati udobnost i utjecaj što se postižu mitom. Na sličan način i svaki kršćanin dolazi u odsudnu priliku, gdje mora birati među vremenitim uživanjem i vječnom slobodom. Da bismo spasili svoje duše, mi se često moramo izlagati pogibelji da izgubimo svoja tjelesa. Naš božanski Spasitelj našao se pred takvim izborom na Kalvariji, gdje je sačuvao slobodu svoje duše plativši to gubitkom svoga tijela. On se spustio u tjelesno ropstvo križa da bi očuvao dušu.

Svoje je veličanstvo predao vlasti svojih neprijatelja; svoje ruke i noge predao je na službu njihovim čavlima; svoje je tijelo podvrgao njihovu grobu; svoje je dobro ime izložio njihovim porugama; svoju je krv istočio podlažući se njihovu koplju; svoju je udobnost žrtvovao njihovu smišljenom mučenju; i svoj je život kao rob položio pred njihove noge. Ali svoj je duh održao slobodnim i očuvao ga za sebe.

On nije htio predati svoga duha, jer očuvavši svoju slobodu On je mogao natrag dobiti sve drugo, što je već bio predao u njihove ruke. Oni su to znali, pa su stoga pokušali zarobiti i njegov duh izazivajući njegovu moć: “Siđi s križa pa ćemo Ti vjerovati.” Ako je On imao moć sići s križa, a ipak to odbio, onda nije bio raspeti kažnjenik, nego njihov Sudac na svojoj sudačkoj stolici i njihov kralj na svome prijestolju. Da je, imajući moć sići s križa, stvarno i sišao, bio bi podvrgnut njihovoj volji i tako postao njihov rob.

On je odbio činiti ljudske stvari – sići s križa. On je činio božanske stvari – ostao je tamo! Čineći tako, On je očuvao svoju dušu. Stoga je mogao raditi s njom što je htio. Čitav svoj život činio je što je bilo po volji njegovu nebeskom Ocu; i sada je na samrti htio tako činiti.

Uzevši svoj duh, jer On je bio gospodar samoga sebe, posla ga natrag svome Ocu, ne s promuklim krikom bune, ni s tihim mrmljanjem stoičke strpljivosti, ni s drhtavim nesigurnim tonom Hamleta, koji debatira o “biti ili ne biti”, nego s velikim, jakim, pobjedničkim glasom Jednoga, koji je bio slobodan ići komu hoće, i htio je ići samo natrag kući: “Oče, u ruke Tvoje predajem duh svoj.” To je bila ona jedina nedohvatna, nepristupačna stvar u njegovu kao i u svakom drugom životu: DUH.

Mi možemo kovati gvožđe, jer je to materijal; možemo topiti led, jer ga možemo grijati svojom vatrom; možemo lomiti grane, jer ih možemo dohvatiti; ali ne možemo raspeti vjeru, rastopiti nadu, slomiti Ljubav, ubiti Pravednost, jer sve su to duhovne stvari i stoga izvan domašaja zarobljavanja.

U jednom višem smislu, duša je svakoga čovjeka posljednja i neosvojiva utvrda karaktera. Dok god on hoće zadržati svoj duh, nitko mu ga ne može uzeti, pa makar mu uzeli i život. Taj duh čovjek može slobodno otuđiti ili prodati, npr. u ropstvo pijanstvu, ali on ostaje njegov tako dugo dok ga on želi zadržati. Naš je Gospodin očuvao svoj duh slobodnim uz najstrašniju od svih cijena, da bi nas podsjetio kako čak ni strah pred razapinjanjem nije razlog da odstupimo od najslavnije od svih sloboda – moći dati svoju dušu Bogu. Na nesreću, sloboda je izgubila vrijednost za moderni svijet, koji pod slobodom vrlo često razumijeva pravo da čini što god zaželi, ili odsutnost prisile. To nije sloboda, nego raspuštenost i vrlo često anarhija. Sloboda ne znači pravo da činimo što nam se sviđa, nego što smo dužni činiti, da bismo postigli najviše i najplemenitije ciljeve svoje naravi.

Avijatičar je slobodan ne kad se ne obazire na zakon teže, jer to odgovara njegovoj mašti, nego kad mu se pokorava u namjeri da ga svlada i da leti. Sloboda je dakle sredstvo, a ne cilj; ne grad, nego most. Kad kažemo da želimo biti slobodni, samo se od sebe nameće pitanje: slobodni od čega? Slobodni od smetnje? Vrlo dobro, ali zašto? Jer želim putovati do određenoga mjesta, gdje imam posla. E, sad sloboda ima smisla. Ona uključuje spoznaju nekoga cilja ili neke namjere. Ljudska narav ima jedan cilj, naime služenje ovim svijetom kao stepenicom do postignuća savršenstva naše osobe, što je uživanje savršene sreće. Ali ako se mi nikada ne zaustavimo da se zapitamo zašto smo ovdje, ili kamo idemo, ili koja je svrha života, tada mi mijenjamo svoj pravac, ne idemo naprijed, niti smo slobodni.

Ako zaboravimo svoj stvarni cilj, onda cijepamo svoje živote u sitne, susljedne i nepotpune ciljeve, poput čovjeka koji se izgubio u šumi pa ide sad ovim, sad onim putem. Kad bi on imao jednu udaljenu točku, recimo: crkveni toranj, bio bi slobodan, ili izići iz šume, ili ostati u njoj, i napredovao bi ako bi se primicao tornju. Tako je i sa životom: ako imamo određeni cilj, možemo napredovati prema njemu; ali je prava besmislica govoriti da napredujemo kad neprestano mijenjamo svoj cilj. Dok god model ostaje stalan, mi smo ga slobodni slikati, ali ako je model čas ruža, čas nos, tada je umjetnost ne samo izgubila svoju slobodu, nego i svoj užitak. Ova posljednja i konačna riječ na križu opominje nas da naš Gospodin nije nikada ispustio iz vida svoj cilj! I zbog toga On je sve ostalo žrtvovao da bi sačuvao svoju slobodu da ga postigne. Suvišna se prtljaga često mora odbaciti da bi se slobodno moglo pohitjeti u sklonište.

To je bio razlog što je naš Gospodin rekao onome bogatašu neka odbaci svoje vreće zlata jer će tako moći savršenije trčati trku vječnoga života. Naš je Gospodin odbacio sve, čak i svoj život. Ali On ga je odbacio kao sjeme u zemlju i opet ga uzeo u svježini uskrsnuloga života uskrsne nedjelje.

Iz te žrtve njegova života u svrhu očuvanja svoga duha slobodnim za Oca, mi moramo naučiti ne dati se svladati od patnji, kušnji i razočaranja u životu. Opasnost je da, zaboravivši ideal, uznastojimo više oko spasenja svoga tijela nego duše. (…)

Nema načina da se izbjegne ono jedino potrebno u kršćanskom životu, naime odluka hoćemo li spasiti svoju dušu i postići slavnu slobodu djece Božje ili nećemo. Raspinjanje završava, ali Krist trpi. Nevolje prolaze, ali mi ostajemo. Stoga ne smijemo nikada napustiti glavnu svrhu, spasenje svojih duša.

Napast će često biti silna i vremenita dobit izgledat će golema; ali u tim časovima mi se moramo sjetiti velike razlike između zamamnosti grešne naslade i privlačnosti svojega nebeskog određenja. Prije nego postignemo grešnu nasladu, ona je privlačiva i zamamna. Nakon što je postignemo, ona je obratna. Nije bila vrijedna cijene; osjećamo da smo prevareni i da smo se prodali daleko ispod svoje prave vrijednosti, kao što je Juda osjećao kad je prodao Spasitelju za trideset srebrnika.

Posve drugačije stvar stoji s duhovnim životom. Dok ne postignemo usko sjedinjenje s Kristom i njegovim križem, taj nam život izgleda tako neukusan, tako protivan našoj naravi, tako težak i neprivlačiv; ali kad mu se predamo, daje nam mir i radost koji nadilaze svako shvaćanje. To je razlog što mnogi ostaju bez Krista i njegove radosti. Oni stoje tako daleko po strani da ga nikad ne upoznaju. S pjesnikom oni pitaju:

Zar moraš Ti, neizmjerni crtaču,
Pougljeniti drvo da uzmogneš crtati njime?

Mora li drvo biti podvrgnuto vatri prije nego što uzmognemo njime slikati kao drvenim ugljenom? Je li smrt uvjet života? Je li naporno učenje put do znanja? Zar su časovi dosadne vježbe put do glazbenoga zanosa? Moramo li mi izgubiti svoje živote da ih spasimo za vječnost? Da. To je odgovor.

Ali to nije tako teško kako izgleda, jer, po riječima sv. Pavla, muke se ovoga života ne mogu usporediti s budućim radostima. Koliko smo puta kao mala djeca, kad bi nam se slomile naše male igračke, pomišljali da se više ne isplati živjeti, jer je svemir ležao u ruševinama; i tada promatrajući pustoš, koja je izgledala tako beznadna, plakali bismo do iznemoglosti. Zar ne bi te nekoć tako strašne nevolje, koje su se sa zrelošću smanjivale do beznačajnosti, mogle poslužiti kao simbol neznatnosti naših današnjih tereta u usporedbi s veseljem koje nas očekuje u stanovima očinske kuće?

Samo se ne dajmo zavesti od onih koji kažu da ljudski život nema svrhe, i koji služeći se znanstvenim jezikom govore da je život sličan zapaljenoj svijeći, kad svijeća dogori, plamena nestane – takav je i konac svih nas.

Ali taj nam je znanstvenik zaboravio reći da svjetlo nije nešto u svijeći, nego nešto što iz nje nastaje; nešto što je spojeno s materijom, ali odvojivo i različno od nje. Jer čak i kad svijeća izgori, svjetlo se nastavlja širiti brzinom od 186.000 milja u sekundi, dalje od mjeseca i zvijezda, dalje od Vlašića i Andromedinih maglica, i to će činiti sve dok bude trajao svemir.

I tako, kad svijeća našega života bude dogorijevala, neka bi naša duša bila tako slobodnom očuvana da se poput plamena vine u vis prema Velikoj vatri, na kojoj je bila zapaljena, i da se ne zaustavi dok se njezino svjetlo ne sastane s nebeskim Svjetlom, koje je prije vjekova došlo na ovaj svijet kao njegovo Svjetlo da nas sve nauči te na kraju svojega zemaljskog putovanja reknemo, kao što je i On rekao na svršetku svoga: “Oče, u ruke Tvoje predajem duh svoj.”

*Ostale tekstove iz niza “Sedam posljednjih riječi” možete pronaći ovdje.

Gornji tekst je ulomak iz knjige Fultona J. Sheena “Duga boli” Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi pročitajte na ovom linku.