On, Bogočovjek koji je zvijezdama odredio putanje i sfere bacio u prostor, kojemu se Zemlja poput sitne blistave igračke ljulja na ručnom zglobu, on sada moli za pomoć čovjeka, djelić svoga stvorenja. Prosi jedan gutljaj.

Foto: screenshot iz filma Pasija

To je najkraći od sedam vapaja s Križa. Prevedeno na naš jezik to su dvije riječi, no original sadrži samo jednu (i na hrvatski bismo mogli prevesti jednom riječju: “žeđam”, op. pr.). Naš Gospodin nastavlja svoju propovijed. Ne proklinje onih što su Ga pribili na križ, ne nalazi ni riječi prijekora za svoje strašljive učenike uz rub ceste, ni riječi prijezira za rimske vojnike, ni riječi nade za Magdalenu, ni riječi ljubavi za Ivana, ni svojoj Majci ne upućuje ni riječi koja bi obećavala život. Ni Bogu se u tome trenutku ne obraća. Iz dubina Njegova Presvetoga Srca dolazi preko Njegovih suhih usana samo jedan potresan vapaj: “Žedan sam!”

On, Bogočovjek koji je zvijezdama odredio putanje i sfere bacio u prostor, kojemu se Zemlja poput sitne blistave igračke ljulja na ručnom zglobu, iz čijih su ruku pali planeti i svjetovi, mogao bi bio reći: More je moje i moje su rijeke u tisućama dolina i slapovi u tisućama planina. On sada moli za pomoć čovjeka, djelić svoga stvorenja. Prosi jedan gutljaj. Ne žudi za gutljajem zemaljske vode, ne, ne misli to, nego žudi za gutljajem ljubavi. “Žedan sam ljubavi!”

Prethodna riječ očitovala je bol i muku čovjeka daleko od Boga. Ova riječ otkriva bol Boga daleko od čovjeka. Stvoritelj ne može živjeti bez stvorenja, pastir ne može živjeti bez ovce, a žeđ Kristove ljubavi treba vode kršćanskih duša.

Pa što je On učinio, što bi mu moglo dati pravo na moju ljubav? Koliko me Bog ljubi? Oh, kad bih zbilja htio saznati, koliko me je Bog ljubio moram jednom ispitati duboko značenje te riječi “Ljubav”, riječi koja se toliko često upotrebljava, a tako malo razumije. Ljubav znači u prvom redu davati. Bog je svoju svemoć poklonio ništavilu, svoju svjetlost dao tami, kaos ispunio svojim redom – to je Stvaranje. Ljubav nuka da se ljubljenome kazuju tajne. U Svetom je pismu Bog progovorio palom čovječanstvu o tajnama prirode “i o svojoj velikoj ljubavi” – to je Objava. Ali ljubav znači također trpjeti za ljubljenoga, i zato govorimo o strelicama ljubavi što zadaju rane. Bog trpi sada za nas na drvu križa, jer “nitko nema veće ljubavi od onoga koji život svoj daje za prijatelje”. Ljubav napokon znači sjedinjenje s drugim, ne samo u jedinstvu tijela, nego i u jedinstvu duha. Toliko nas je Bog ljubio da je ustanovio Euharistiju, da se mi nastanimo u Njemu, a On u nama u jedinstvu Kruha života, koje nadilazi sve pojmove. Ljubav čezne za vječnim sjedinjenjem s ljubljenim. Božja je ljubav tolika, te nam je On obećao stanove svoga Oca gdje vladaju mir i radost kakvih svijet ne može dati niti vrijeme primiti – to je nebo.

Sigurno Ljubav se sada sva razdala. Ničega više nema što bi Krist još mogao učiniti za svoj vinograd. Sve je vode svoje vječne Ljubavi izlio na naša ožednjela srca, pa nije čudo da On sada žeđa ljubavi. Ako ljubav počiva na uzajamnosti, onda sigurno nitko nema više prava na našu ljubav nego On. Zašto li je ne uzvraćamo? Zašto dopuštamo da božansko Srce žeđa za ljudskim srcima? Zašto se On mora tužiti:

“Jao tebi! Jer izbjegavaš Mene, sve bježi od tebe,
Ti žalosni, jadni, beskorisni stvore.
A i zašto da te netko ljubi.
Velikim te učinih iz ništavila tvog”, govorio je Gospodin.
“Čovječju ljubav ti dadoh,
A čime si je zaslužio?
Ti najmanji od svih ljudi?
Ti i ne znaš koliko si nedostojan ljubavi.
U koga li ćeš, ubogi crve, ljubavi naći,
Ako ne kod Mene, jedino kod Mene!”

(Francis Thompson, The Hound of Heaven )

Molitva

Dragi Isuse! Dao si za mene sve, a ja Ti za to ne dajem ništa. Koliko si puta dolazio da u vinogradu moje duše ubereš plodove, a ničega nisi nalazio doli tek pokoji grozdić. Koliko si puta tražio, a ništa nisi našao. Koliko si puta kucao, a vrata moga srca ostajahu ti zatvorena! Koliko si puta zamolio za gutljaj, a ja sam ti davao samo žuč i ocat! Koliko sam se puta, dragi Isuse, pobojao da ne bih smio ništa drugo posjedovati, ako bih te nazivao svojim. Zaboravljao sam da više ne bih ni pomišljao na iskre, kada bih plamen posjedovao; da više ne bih pomišljao na svijeću ljudskoga srca, kada bih posjedovao sunce Tvoje ljubavi; da više ne bih pomišljao na polomljeni luk zemlje, kada bih posjedovao potpuni krug Tvoje sreće. O Isuse, moja je povijest tužna povijest čovjeka koji se opirao da dadne srce za srce i ljubav za ljubav. Daruj mi od svih ljudskih darova slađi dar suosjećanja s Tobom.

*Ostale tekstove iz niza “Sedam posljednjih riječi” možete pronaći ovdje.

Gornji tekst je ulomak iz knjige Fultona J. Sheena “Sedam posljednjih riječi” Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi pročitajte na ovom linku.