Narav i podrijetlo čovjeka sposobne su objasniti samo dvije teorije: prema jednoj, čovjekov život nastao je kao posljedica pritiska odozdo; prema drugoj, čovjekov je život dar odozgo. Prva govori da čovjek pripada u potpunosti zemlji, da je zemaljski; druga govori da dijelom pripada nebu, da je nebeski. Drugo je shvaćanje kršćansko: čovjek nije životinja koja se uspravila na stražnje noge, već je neka vrsta palog anđela. Njegovo podrijetlo nije skriveno u glibu i prašini pretpovijesnih šuma, već u jasnome danjem svjetlu zemaljskoga raja, gdje se družio s Bogom; njegovo ishodište nije okrenuto kozmičkim silama, već Božjoj milosti. Prema ovome shvaćanju, od čovjeka se ne očekuje da postupa kao životinja od koje je navodno postao, već kao Bog, jer je stvoren na Njegovu sliku i priliku.

Danas se često može čuti tvrdnju da je čovjek postao ljepota svijeta i savršena životinja zato što je izgubio šapu zvijeri ili nogu životinje ili vid orangutana. Ne, čovjek je ono što jest zbog besmrtne duše koju mu je udahnuo Bog. Neka čovjek i zadrži zvjerinju šapu, no dajte mu besmrtnu dušu i on će ubrzo tom šapom prebirati po klavijaturi glasovira i iz njega izvlačiti Mozartovu glazbu. Neka čovjek zadrži i usne gibona, no dajte mu besmrtnu dušu i te usne ubrzo više neće ispuštati nerazumljive krikove u tami šume, već će se obraćati časnim ljudima, kao što je Demosten činio na atenskim ulicama. Neka zadrži čak i životinjski rep, no dajte mu besmrtnu dušu i taj će rep ubrzo uzimati pero i pisati drame slične Sofoklovima ili poeziju sličnu Danteovoj. Čovjeka onime što jest ne čini fizičko, nego božansko; nije gubitak životinjskoga ono što čovjeka čini bogolikim. Čovjekova veličina nije toliko u njegovu nastanku od životinje koliko u njegovu uzletu u božansko, a moć koja je stvorila takvu veličinu nije toliko uzdignuće odozdo koliko silazak odozgo, u kojemu nas neizmjerno Božje srce doziva iz srca novorođenčeta.

Koje je od ova dva poimanja čovjeka uzvišenije? Prema prvome, čovjek je tričavi biokemijski entitet od krvi i mesa, ne viši od 1,80 m, koga može usmrtiti obični mikrob, samosvjesno i sebično biće koje u svojoj uobraženosti ne priznaje ni Boga, ni svrhu, ni budućnost, ali se unatoč tomu nada da će ga slijepe kozmičke sile prostora i vremena održavati sve dok ne nestane u prsnuću golemoga kozmičkog mjehura. Prema drugome, to isto biće svjesno je stvarnoga neznanja, ali i moguće mudrosti; stvarne grešnosti, ali i moguće svetosti; stvarne ljudske naravi, ali i mogućnosti sudjelovanja u Kristovu životu; a zatim se činom poniznosti, kao najvišim stupnjem samopotvrde, svrstao pod ništa manje nego osobu Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, i kliče Gospodaru svemira: „Tvoj sam, Gospodine. O, pomogni svojemu stvorenju koje si stvorio.“

Kada čovjek iskreno odgovori na ovo pitanje, razumjet će nešto od istinske naravi čovjeka i od istinske naravi Božje ljubavi, Boga koji je došao na ovaj svijet da nam vrati darove bez kojih je čovjek
ostao, a njegovo srce zahvalno će klicati:

„Bože moj! Bože moj! Što je srce čovjekovo,
te ga Ti moraše pogledati i zamilovati,
izliti na njega sve Svoje umijeće,
kao da drugoga posla nisi imao?“

George Herbert

Gornji tekst izvadak je iz knjige Fultona J. Sheena “Božanska romansa”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi doznajte na ovom linku.