Svako ljudsko biće nosi u svom srcu sunčanu reprodukciju ljubljene osobe. Ne postoji ljubav na prvi pogled; ljubav je ispunjenje jedne želje, ostvarenje jednog sna.

Mi u sebi nosimo ideal, koji smo stvorili vlastitim mišljenjem, navikama, iskustvima i željama. Kako bismo inače, na prvi pogled, mogli prepoznati osobe i stvari koje nam se sviđaju? Još prije nego smo sreli izvjesne osobe, stvorili smo pojam i lik onoga što nam se sviđa i što nam se ne sviđa; nekoje od ovih su vjerne kopije našeg uzorka, a druge nisu.

Kako se dakle događa da nam se kad ga slušamo prvi put neki muzički komad ili sviđa ili ne? Mi o njemu sudimo na temelju muzike koju već imamo u srcu. Nemirni umovi, koji se ne znaju dulje zadržati na istoj misli i nemaju kontinuirane ideale, vole muziku koja uzbuđuje, i luđačku muziku, koja ih rastrese. Mirni duhovi, naprotiv, vole mirnu muziku.

Srce ima svoju tajnu melodiju. Kad tu melodiju prvi put čuje, usklikne: “Evo je!”

Tako je s ljubavlju.

U ljudskom srcu prebiva maleni nevidljivi graditelj, koji radi u nutrini. I uzimajući za uzor osobe koje vidi, knjige koje čita, svoje nade i snove u javi, crta skicu idealne ljubavi, u žarkoj i strasnoj čežnji, da bi jednog dana njegove oči mogle vidjeti taj ideal i njegova ga se ruka dotaći.

Život postaje ljepši u dan kada vidimo ostvaren svoj san i ljubljena nam se osoba ukaže kao utjelovljenje svega što ljubimo. Simpatija se rađa iznenada, ali u stvari ona je postojala u nama davno prije. I Bog nosi u sebi uzor svega što ljubi u svemiru. Kao što graditelj ima u pameti plan kuće, prije negoli je sagradi, tako Bog ima u svome umu prvotnu ideju svakog cvijeta, svake ptice, svakog stabla i svake proljetne melodije.

Prvi potez kista na platnu ili udarac dlijeta u mramor ne bi mogli postojati da im nije prethodila neka velika ideja.

Svaki atom i svaki cvijet samo su ostvarenje i konkretizacija ideje koja je odvijeka u Božjem umu.

Svi stvorovi niži od čovjeka točno odgovaraju onom uzoru koji Bog ima o njima.

Stablo je stablo zato što odgovara ideji koju Bog ima o stablu. Ruža je ruža zato što je ona ideja koju Bog ima o ruži sastavljena iz kemijskih tvari i životnih boja.

S ljudima međutim nije tako. Bog mora imati o nama dvije slike: kakvi jesmo i kakvi bismo morali biti. On posjeduje uzor i ostvarenje, plan i zgradu; partituru glazbenog djela i način izvođenja.

Bog mora imati o nama te dvije slike jer u svakome od nas postoji nesrazmjer između originalnog plana i načina na koji smo taj plan osobno ostvarili.

Slika je tamna, otisak je blijed; naši slobodni čini ne odgovaraju zakonima našega bića; nismo ono što Bog želi da budemo.

Premda Bog o nama ima dvije predodžbe, ipak postoji među svim ljudskim bićima jedna osoba o kojoj On ima samo jednu sliku, u kojoj vlada savršen sklad između onoga što je On želio da bude i onoga što doista jest: to je Njegova Sveta Majka.

Svi smo mi znak “manje”, ukoliko nismo potpuno odgovorili željama koje je Otac položio u nas; Marija je naprotiv znak “jednakosti”. Ona je, u kosti i mesu, ideal koji je Bog imao o Njoj. Uzor i njegovo ostvarenje su savršeni. Ona je sve što je bilo predviđeno, zamišljeno i snivano. Melodija Njezina života jest savršeno izvođenje originalne partiture.

Zato je kroz stoljeća kršćanska liturgija na Nju primjenjivala riječi iz knjige Mudrih izreka. Ona je ostvarenje svega, što je Bog htio da mi budemo; Ona o sebi govori kao o sunčanoj reprodukciji ideje koja postoji u Božjem razumu i koju je On ljubio još prije nego je postala stvorom.

Kaže se za Nju da je bila uz Gospodina ne samo prije stvaranja, nego i u času stvaranja.

Postojala je u Božjem umu, kao vječna misao, prije nego je postojala ijedna majka. Ona je Majka majki.

“Gospodin me je imao u početku svojih puteva, prije nego je išta učinio na početku. Bila sam određena odvijeka i od davnina prije nego je postala zemlja. Još nije bilo bezdana, a ja sam već bila začeta, izvori voda još nisu provalili, niti su postojali golemi skupovi gora: rodila sam se prije bregova. Još nije bio učinio ni zemlje ni rijeka ni zemaljskih stožera. Bila sam tu kad je pripravljao nebo, kad je stalnim zakonom i medom ograđivao bezdane, kad je gore učvršćivao uzduh i premjerao vodene izvore, kad je okolo udario granice moru, postavljao zakone vodama, da ne bi prelazile svojih međa, kad je postavljao temelje zemlje. Bila sam s njim i upravljala sam svim stvarima i veselila sam se sve dane i sve vrijeme igrala sam se pred njim, igrala sam se na zemaljskoj kugli, jer je moj užitak boraviti sa sinovima ljudskim. Zato me, djeco, poslušajte: Blago onima, koji idu mojim putevima! Slušajte moju nauku i budite mudri i nemojte je odbaciti. Blago čovjeku koji me sluša i koji bdije uz moja vrata i čuva ulaze u moju kuću. Tko nađe mene naći će život i primit će spas od Gospodina! (lzr 8,22-35).

Bog nije na Nju mislio samo u vječnosti, nego i na početku vremena. Kad je ljudski rod pao krivnjom jedne žene, Bog je sotoni ovako rekao: “Neprijateljstvo ću postaviti između tebe i Žene, između tvoga i njenog potomstva. Ona će ti satirati glavu, a ti ćeš joj vrebati petu”. (Post 3,15).

Bog je namjeravao reći da, ako je čovjek pao krivnjom jedne žene, po ženi će se i spasiti.

Zlo će se proširiti, pod mističnim ruhom osnovat će se sotonsko kraljevstvo, ali će i žena dati svoj porod: Našega Gospodina, Sina Božjega, Spasitelja svijeta.

Kad je Bog odlučio da postane čovjekom, morao je izabrati vrijeme svojeg dolaska, mjesto gdje će se roditi, grad u kojemu će rasti, narod i pleme s kojima će živjeti socijalne i ekonomske sisteme koji će ga okruživati, jezik kojim će govoriti i psihološke suprotnosti s kojima će doći u doticaj kao Gospodar povijesti i Spasitelj svijeta.

Svi su ovi problemi bili ovisni o jednom jedinom faktoru: o ženi koja je imala postati Njegovom Majkom.

Izabrati majku značilo je izabrati socijalni položaj, jezik, grad, okolinu i odlučni čas u sudbini.

Njegova Majka nije bila kao naša, koju smo prihvatili određenu si od povijesti i koju ne možemo mijenjati; On se rodio od Majke koju je sebi izabrao prije rođenja. Ovo je jedini primjer u povijesti da je Sin sebi odabrao Majku, a Majka svoga Sina. To označuju riječi Vjerovanja: “Rođen od Marije Djevice.”

Ona je od Boga pozvana kao i Aron i naš se Gospodin rodio ne samo od Njezine utrobe, već i od Njezine želje da Ga začne.

Ne smijemo se čuditi što se o Njoj govori kao o misli koja je prošla kroz Božji um još prije negoli je svijet stvoren.

Kad je Whistler naslikao portret svoje majke, nije li pred očima imao njezin lik prije nego je odredio boje na svojoj paleti?

Da vam je bilo dano živjeti prije vaše majke, ne u slici, nego stvarno, i odabrati kakva će biti, ne biste li je bili stvorili najsavršenijom ženom ovoga svijeta? Tako lijepim stvorom, kome bi slatko zaviđale sve druge žene? Stvorom tako ljubežljivim, da bi sve ostale majke željele nasljedovati njezine kreposti?

Zašto onda misliti da je Bog drukčije postupio?

Kad su mu čestitali na portretu majke, Whistler je odgovorio: “Znate kako je: nastoji se učiniti svoju majčicu što se bolje može.”

Vjerujem da je i Bog, kad je postao čovjekom, htio učiniti Svoju Majku što je mogao boljom, i učinio ju je savršenom.

Što se više približavamo vatri, to je toplina jača; što se više približavamo Bogu, to veća je čistoća. Ah kako nitko nije bio bliži Bogu od Žene, po kojoj je sebi otvorio put do ove zemlje, tako nema nitko čistiji od Nje.

Ovu ćemo čistoću zvati Bezgrešno Začeće. Riječ: “Immaculata” ne znači rođenje Djevice, nego dolazi od dviju latinskih riječi, koje znače “bez ljage”. “Začeće” znači da je naša blažena Majka u istom času kada se začela u krilu svete Ane, pomoću otkupiteljskih zasluga svojega Sina bila oslobođena ljage istočnog grijeha.

Nikada nisam razumio zašto u ovim našim vremenima čovjek još nalazi neke prigovore Bezgrešnom Začeću, pogotovo kad bi, kao moderni poganin, htio da je i sam rođen bez grijeha. Da ne postoji istočni grijeh, svatko bi se od nas bio rodio bez grijeha.

Zašto je dakle čovjek tako tvrd, da ne priznaje Mariji ono što pridaje samomu sebi?

Ipak, uza sve Bezgrešno Začeće, i Marija je morala biti očišćena od grijeha.

I ona!

Marija je prvi slučaj otkupljenja, ukoliko je bila pošteđena od grijeha u samom času začeća, a mi smo ga također pošteđeni, ali u manjoj mjeri, i tek poslije rođenja. Ovu je povlasticu dobila ne samo zbog sebe, nego po Božjoj ljubavi.

Pretpostavimo da Bog u ponovnom stvaranju čovjeka ne bi bio stvorio i novu ženu – Novu Evu. Koje li nesreće!

Kršćanstvu bi se predbacivalo da je religija samih muškaraca.

Žena bi bila trebala tražiti religiju samih žena. Podmetalo bi se da je žena bila uvijek rob muža, i da je to Bog potvrdio.

Bezgrešno Začeće Marijino je najveći udio kršćanstva u djelu povjerenom ženama u Otkupljenju.

I to nas vodi k početku.

Rekli smo da svatko od nas nosi u duši sunčanu reprodukciju idealne ljubavi. Svaki muškarac, koji traži svoju ženu, svaka žena koja želi da joj muškarci udvaraju, svaka prijateljska veza u svijetu, strastveno traži ljubav koja nije samo “njezina” ili “njegova” ljubav, nego nešto što oboje nadilazi i koju zovu “naša ljubav”.

Svaki je od nas zaljubljen idealnom ljubavlju, ljubavlju koja nadilazi našu fizičku narav.

Svi mi volimo neke stvari više nego druge, koje također volimo. Kada val prođe, ljubavi nestaje. Da s pjesnikom kažemo: “Ljubio bih te tako žarko, draga, da čast ne ljubim još i više.”

Kao što je za disanje potreban zrak, tako je za ljubav potrebna atmosfera koje bit sačinjavaju Isus i Marija.

Idealna ljubav, za koju znamo da postoji, ona ljubav kojoj se obraćamo kada nam ponestane tjelesne ljubavi, jest onaj isti ideal koji Bog odvijeka nosi u svom srcu – Žena, koju On zove “Sveta Majka” – Ona je ljubav koju svaki muškarac ljubi kad ljubi ženu, bilo da to zna ili ne zna.

Ona je takva kakva bi željela biti svaka žena, kad se gleda u zrcalu života. Ona je žena, s kojom bi se svaki htio vjenčati. Ona je ideal koji se krije u pobuni svake žene kada muž postaje prvi put nasrtljiv.

Ona je tajna želja svake žene, da bude čašćena i zaštićena.

Marija je ideal ljubavi koji je Bog ljubio prije stvaranja svijeta, Ona je Bezgrešna Djevica, Majka Božja.

Dozvolite, dakle, da s vama kažem: “Ona je ta koju ljubim.”

U ljubavi Kristovoj!

Gornji tekst je ulomak iz knjige Fultona J. Sheena “Žena – Marija iz Nazareta” u izdanju HKD Sv. Jeronima – Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823.