Gotovo uvijek, kada me netko traži da molim za njega, a osjetim da je životna priča te osobe puna boli i trpljenja, da je osoba odbačena i neprihvaćena ili da živi u strahu i boji se sjećanja na sve bolne okolnosti, savjetujem joj da zabilježi sve te događaje i sjećanja koji su izazvali, i mučne osjećaje i najveće trpljenje, i usporedi ih s Kristovim patnjama. Savjetujem joj da nađe sličnosti između ta dva životopisa. Najčešće susrećem iznenađeno i šokirano lice! Kako to? Zar moj život može imati nešto zajedničko sa životom Isusa Krista? No, ubrzo se čuđenje preobražava i postaje izraz izuzetnog ponosa, priznanja, te postaje utjehom. Ti isti događaji koji su bili razlog tuge i potištenosti, sada postaju razlog ponosa i dobivaju na vrijednosti. To nije beznačajno otkriće – biti sličan Sinu Božjem! U tome trenutku otkopani su izvori iz kojih se izlijeva Duh Sveti!

Kada pjevamo “Dođi, Duše Presveti”, te riječi skreću našu pozornost u krivom smjeru: kao da Duh Sveti treba doći izvana, iz daleka, iz nekih palača slave, iza sedam dolina i rijeka. Međutim, Duh Sveti je kao izvor i treba naglo provreti u nama – često u suzama koje lijemo kada se kajemo ili kada otkrivamo da su naše rane slične Kristovim ranama. Do izvora Duha Svetoga trebamo doći sami, otkopati izvor u samima sebi da se izlije u našu nutrinu Njegova Ljubav. Zbog toga, kada dopremo do svih događaja u povijesti našega života, dospijevamo do samih sebe, a to je prvi korak da primimo Duha Svetoga. Ući u sebe znači izići ususret Duhu Svetomu.

Ilija, kada je, uslijed suše koja je trajala tri i pol godine, htio „dozvati kišu“, sakrio je glavu među koljena, kao da gleda u svoju nutrinu. Ta nagnutost, okrenutost prema sebi, oslikava čin povratka u vlastitu nutrinu. „Ahab ode gore kako bi jeo i pio. A Ilija se pope na vrh Karmela, prignu se k zemlji i sakri svoje lice među koljena. Tada zapovjedi svome sluzi: ‘Idi gore i pogledaj prema moru.’ On ode gore, pogleda i javi: ‘Ništa se ne vidi.’ On odgovori: ‘Idi još sedam puta.’ Kad bi sedmi put, javi: ‘Eno diže se od mora oblačić, malen kao čovječja ruka.’ I on zapovjedi: ‘Idi, reci Ahabu: Upregni i silazi, da te ne uhvati dažd.’ A u najkraće vrijeme zamrači se nebo od vjetra i oblaka, i pade jak dažd. Ahab se uspne na kola i odveze se u Jizreel. A nad Iliju dođe ruka Gospodnja, opasa svoja bedra i otrča pred Ahabom do blizine Jizreela.“ (1 Kr 18,42-46). Spuštanje glave među koljena stanje je najdublje duhovne koncentracije, pogled upućen samome sebi, u svoju nutrinu, u vlastitu povijest i još dublje: u povijest svoje obitelji, i napokon u onaj mrak duše koja je od iskona, od vječnosti. Tada se u tvojem nutarnjem mraku, kada primiš svoju dušu kao Tobija Saru (u onakvoj tamnoj noći koja se čak osam puta spominje i ponavlja), raspali oganj Duha Svetoga kao plamteći jezici što sijevaju iz goruće žeravice, na koju je Tobija položio srce i jetru ribe. Taj ulazak u samoga sebe znači da si počeo sebe voljeti u svemu i sa svim onim balastom iskustava koji ti “idu na jetra“ (težina iskustva i sjećanja) i što skrivaš u srcu (misli i osjećaji) – taj ulazak treba se dogoditi u samoći i u mraku (noć). „Nakon što su završili s jelom i pićem, odluče poći na počinak. Tako uvedoše mladića u sobu za mladence. Tobija se spomenu Rafaelovih riječi: uze iz svoje naprtnjače jetru i srce od one ribe te ih stavi na žeravicu za miomirise. Tada miris ribe sputa demona i on pobježe u predjele Egipta. Rafael ga tamo sveza stavivši ga odmah u okove. Nakon što su drugi izašli i vrata na spavaonici bila zatvorena, Tobija ustade s postelje i reče Sari: ‘Sestro, ustani! Pomolimo se i zavapimo Gospodinu da nam iskaže milosrđe i udijeli zdravlje.’ Ona ustade te oni počnu moliti i vapiti da im bude udijeljeno spasenje. Tobija je predmolio: ‘Gospodine, Bože naših otaca, neka bude hvaljeno Ime Tvoje u svim naraštajima koji će doći. Neka te blagoslivljaju nebesa i sva Tvoja stvorenja navijeke. Ti si Adama stvorio i dao mu Evu za pomoćnicu. Od njih dvoje razvio si cijeli ljudski rod. Rekao si: Nije dobro da čovjek bude sam; načinimo mu pomoć sličnu njemu. A sada, ovu svoju sestru uzimam za ženu ne iz požude nego radi istine. Budi nam milostiv i daj da starost dočekamo zajedno.’ Zatim oboje zajedno rekoše: ‘Amen, amen!’ I pođu na noćni počinak“ (Tob 8,1-9).

Uđi duboko u prostore svojega srca, zamisli svoju dušu napaćenu životom i neuspješnim odnosima – sličnu Sari! Potraži u srcu ono što stvarno prema njoj osjećaš. Je li uistinu tako zla i puna mana, nesposobna, glupa, naivna, varljiva, grešna, plašljiva, bez srama, nesretna, promjenljiva, umišljena, ćudljiva, podmukla… i jedino za što bi sad bio sposoban jest kazniti je smrću? No, ako i jest tako, i možda upravo zbog toga što jest tako, trebao bi prema njoj pokazati više razumijevanja i ljubavi – jer uistinu se ne može živjeti na takav način! Pogledaj, Isus je našao u Petrovu srcu čak trinaest grijeha, a ni ostali učenici nisu bili „sveci“ (usp. Mk 7,21-22). No, ni jednog od njih nije prezreo, a od apostola koji ga se odrekao i zatajio ga, dočekao je u konačnici velike plodove ljubavi. Najdrastičniji izraz mrzovolje prema samome sebi jest mržnja prema svome životu. Ona se događa i svetim ljudima, ali Bog ih liječi i izbavlja iz toga, jer su bili svjesni toga i nisu se bojali iznijeti to pred Isusa (usp. 1 Sam 1,12; Jon 3,8; Jr 20,14-18; Hoš 3,1-9). Kakve osjećaje želiš nositi u svome srcu prema svojoj duši, prema samome sebi? Možda žar ljubavi? Ako je tako – raspali ljubav prema sebi, a onda možeš smjelo moliti za oganj Duha Svetoga. Taj oganj u Svetom pismu pomogao je ljudima u najkritičnijim trenutcima: Mojsiju, Iliji, Ezekijelu, a i Tobiji. U Svetom pismu taj isti oganj također je znak Božjega gnjeva (usp. Ps 69,25; 78,49), Božje kušnje i Božje ljubavi. Govori se također i o žarkoj molitvi (usp. 1 Sam 1,12; Jon 3,8). Kada smo posvađani sa svojom nutrinom i odbacujemo sami sebe, tada nosimo u sebi oganj boli i ljutnje:

„Kao što ugljen služi za žeravicu, a drvo za oganj, tako svadljiv čovjek služi za prepirke“ (Izr 26,21). Treba vidjeti vlada li u meni unutarnji konflikt i nemir, koji pokušavam prikriti uz pomoć lažnoga mira? Knjiga Izreka govori ipak smirujuće: „Gladuje li tvoj neprijatelj, nahrani ga kruhom; žeđa li, napoji ga vodom; jer tako zgrćeš živo ugljevlje na njegovu glavu, i Gospodin će ti to platiti“ (Izr 25,21-22). Drugim riječima, dragi Tobija, taj žar znači oprost samome sebi, oprost koji izvire iz vjere u Božje praštanje. Tu, u tvome srcu, u tvojim duhovnim provalijama koje simboliziraju riblja jetra, ima mjesta za žar ljubavi. Na to mjesto mora se utisnuti pečat Božje ljubavi. Pečat znači tvoje predanje u Božje vlasništvo i pečat koji znači neizbrisiv znak pripadnosti Srcu Isusovu koje nas ljubi! Isus, kako bi nas otkupio od tame i grijeha, platio je visoku cijenu kada se žar Njegove muke rasplamsao u plamen trpljenja. Upravo zbog toga – mi smo mu dragocjeni i nikakvo more bezdana i provalija neće nas spriječiti da budemo s Njim u vječnosti.

Tvoja duša tebi je sestra, netko najdraži poslije Boga i bez obzira na to, kako tragična do sada bila tvoja životna priča, treba je zavoljeti. Tim više je treba zavoljeti, što su mračniji bili doživljaji, tim više joj ljubavi pokloniti što je više bolna i ranjena. Treba obnoviti ljubav prema samome sebi kroz tamu svih sjećanja. Ne može se očekivati da se Duh Sveti ražari kao plamen oprosta koji tinja u tvom srcu, ako sam za sebe nemaš te ljubavi i sam sebe odbacuješ. To činiš iz dva razloga: zbog grijeha i zla koje si sam počinio i zbog nepravdi koje su te ponižavale. Ta dva razloga trebaju Božji i osobni oprost. Tko sam sebe mrzi i nema dodira sa svojim osjećajima i sjećanjima, ne može računati da će se u njemu nastaniti Duh Sveti. Upravo zbog toga na jednom mjestu u Bibliji „tinja“ ova žeravica koja također simbolizira oprost: „Ako je dakle gladan tvoj neprijatelj, nahrani ga; ako je žedan, napoj ga; jer čineći to, ognjeno ćeš ugljevlje zgrnuti na njegovu glavu.’ Ne daj da te zlo nadvlada, nego nadvladaj zlo dobrim!“ (Rim 12,20-21). Ne možemo prema sebi postupati kao što služavka postupa prema Sari: „…zar zbog mrtvih muževa? Pođi za njima…“ (Tob 3,9). Često upravo tako mislimo o sebi: bolje da sam mrtav, najbolje bi bilo da se ni rodio nisam, zašto živim, samo drugima zagorčavam život, samome sebi sam težak, i za Boga i za druge ja sam onaj koji nije uspio, koji je zao i mrzi sam sebe…. Plamen srdžbe treba zamijeniti plamenom ljubavi prema sebi. Kako možemo očekivati ljubav Duha Svetoga ako osjećamo prema sebi samo mržnju, prijezir, tugu, imamo nemoguća očekivanja, nismo u stanju oprostiti samima sebi, ako optužujemo sebe i odbacujemo život i želimo sebi smrt?

Ništa ne nosi u sebi toliku snagu koja mijenja, kao patnja i ljubav. Samo su one kadre mijenjati nas. Bog je tebe tako silno ljubio, a ti sam sebe da ne voliš? Nema takvoga trpljenja ni muke iz kojih te Njegova ljubav ne bi mogla osloboditi. Ta ljubav može iz tvoga životnog pakla učiniti vječno nebo. Kakav onda Bog ima odnos prema tebi? Što osjeća prema tvojoj duši? Što je učinio za slijepog Tobiju? Zar mu nije pokazao put prema ozdravljenju? Što je učinio za Saru? Zar je nije oslobodio od Asmodeja? No, što će učiniti za tebe? Nema sumnje da, pored svih tvojih zaslijepljenosti i tvojih opsjednutosti, tebi želi samo ljubav i želi te oduševiti sobom, obdariti te svojim Srcem. Pogledaj kako te Bog silno ljubi! Trebaš ga obožavati i slaviti! Pronađi svoj vlastiti himan kojim ćeš Boga slaviti u vrijeme žarke molitve. Neka tvoja molitva bude kao vatra koja će raspaliti do crvenog usijanja crne zakutke tvoje žalosti. Voliš kada ti netko kaže volim te, a koliko li jače možeš doživjeti ljubav kad ti to kaže sam Bog!

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Augustyna Pelanowskog “Zašto Bog dopušta patnju?”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.