Došla ona brutalno, kao udar groma iz vedra neba usred mirnog života, ili postupno, bolest je uvijek kušnja. Može li ona biti i vrijeme milosti?

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Sama po sebi bolest je zlo. “Bolest je katkada tako duboko ukorijenjena da u nama živi poput stranca koji nad nama vlada.”1 To se zlo čini posebno apsurdnim i nepodnošljivim kad se sruči na malo dijete. Dali bismo ne znamo što kad bismo mogli na sebe uzeti bolest svog djeteta i trpjeti umjesto njega, no ostajemo samo nemoćni promatrači koje često proždire tjeskoba, pobuna ili osjećaj krivnje.

Bolest ipak nije apsolutno zlo, kao što ni zdravlje nije apsolutno dobro. Sveti Bazilije Cezarejski napisao je: “Zdravlje nije samo po sebi dobro ako ne čini dobrima ljude koji ga uživaju.” Jedan drugi crkveni otac, sveti Grgur Nazijanski, rekao je: “Nemojmo se diviti svakom zdravlju i nemojmo prezirati svaku bolest.” Drugim riječima, sve ovisi o tome kako se koristimo zdravljem ili bolešću. Još bolje rečeno, sve ovisi o tome kako, iz koje perspektive, gledamo na bolest.

Bolest nije prokletstvo. Iako je posljedica istočnoga grijeha, bolest nije osobna kazna koju Bog nekomu šalje. Sjetimo se pitanja koje su učenici postavili Isusu (Iv 9,2) u vezi sa slijepcem od rođenja: Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio? Isus im je odgovorio: Niti sagriješi on niti njegovi roditelji. Isus nam kaže to isto svaki put kada se pitamo: “Što sam učinio da to zaslužim?” Kaže nam to isto kad pred nečijom nesrećom mislimo: “Pravo mu bilo, to mu je kazna.”

“U bolesti, na djelu je Božja providnost. (…) U svakoj bolesti Bog čovjeku govori o spasenju i pomaže mu da se spasi. (…) Po svojoj Muci, Krist je promijenio smisao patnje.”2 Isus je trpio za nas i s nama: “Shvaćam da plače sa mnom, da ga moji grčevi bole, da trpi u meni i sa mnom, sa svima onima koji trpe, sa svakim od njih.”3. U svjetlu Uskrsnuća bolest postaje prigoda za približavanje Bogu, za sve dublje ulaženje u otajstvo njegove ljubavi.

To je naravno lako reći. Neizmjerno je teže to živjeti, za bolesnika kao i za njegove bližnje. Ali to je moguće jer Bog to čini mogućim, čak i maloj djeci, čak i kad je bol tako jaka ili umor tako velik da čovjek postaje nesposoban išta učiniti osim trpjeti. Bog od nas ne traži ništa drugo nego da kažemo “da” onome što nas je snašlo, iz minute u minutu, ne žaleći za prošlosti, ne strahujući pred budućnosti. »”Da” koje se oslanja na Kristovu snagu: Jer kad sam slab, onda sam jak (2 Kor 12,10).

Samo reci riječ i bit ću izliječen (usp. Mt 8,8). Pred bolešću, posebno ako je teška, molimo Boga da učini čudo, ali se prečesto čini kao da on ne čuje. No, je li istina da Bog doista ne čuje ili mi ne znamo slušati? Iako nam se u bolesti tako ne čini, zar nam Bog ne želi uvijek dati ono najbolje? To je shvatila Elisabeth kad je zabilježila: “Teško je s mirom reći ‘Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube’ (Rim 8,28). Pa ipak, ja u to vjerujem, u to sam sigurna. Gospodine, ti jedini znaš izvući dobro iz zla, život iz smrti. (…) Odlučujem se za predanje i povjerenje. Prikazujem neshvaćanje, nepotrebnu patnju, pobrkane planove, sve protivštine… Gospodin će učiniti što bude htio.“4

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard “Vjera u obitelji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

—–

1  Marie-Hélène Mathieu, »Ombres et lumière«, br. 59, jesen 1982., str. 3.
2  Jean-Claude Larchet, Du bon usage de la maladie chez les Pères, »Communio«, br. 133, rujan-listopad 1997., str. 20 i 21.
3  Zabilježila Elisabeth (23), dok je bila u bolnici.
4   Isto