Kao dijete često sam imao zubobolju. Znao sam da ako odem majci, dat će mi sredstvo protiv bolova pa ću moći mirno spavati. Ali majci nisam odlazio prije no što su bolovi bili neizdrživi. Razlog je bio ovaj: iako nisam sumnjao da će mi dati lijek protiv bolova, znao sam da će me idućega jutra odvesti zubaru. Nisam dakle mogao dobiti ono što sam želio, a da uz to ne dobijem i ono što nikako nisam želio. Zadovoljavao sam se time da me zub privremeno prestane boljeti. Naravno, on bi me nakon nekoliko dana ponovno zabolio ako ne bih u međuvremenu otišao zubaru. Znao sam ja dobro te zubare! Znao sam da će početi kopati i po ostalim zubima, po onima koji me još nisu počeli boljeti. Nisu se zadovoljavali samo da poprave bolesni zub; ako im daš prst, uzmu ti čitavu ruku.

E pa, ako se smijem tako izraziti, naš je Gospodin kao zubar. Ako mu otvorite usta, pregledat će vam sve zube. Puno ljudi dolazi k njemu da ih izliječi od nekoga grijeha kojega se srame (recimo samozadovoljavanja ili tjelesnoga kukavičluka) ili od grijeha koji zagorčava život i njima i njihovim bližnjima (kao na primjer zlovolja ili pijanstvo). U redu, on će ih od toga izliječiti, ali se na tome neće zaustaviti. Možda smo tražili samo jednu sitnicu, ali kada smo ga pozvali, dobili smo potpuno liječenje.

Zato je i upozorio čovjeka da prije nego što postane kršćaninom, dobro proračuna troškove. “Nemoj pogriješiti”, kaže on, “ako mi dopustiš, učinit ću te savršenim. Čim se prepustiš mojim rukama, spremi se da će biti upravo tako. Ništa manje i ništa drugo osim toga ne dolazi u obzir. Imaš slobodnu volju i ako želiš, možeš me odbaciti. Ako me ne odbiješ, moraš znati da se neću zaustaviti sve dok potpuno ne obavim posao. Bez obzira na to koliko te to u zemaljskome životu stajalo, bez obzira na to koliko će to mene stajati, neću prestati niti ću ti dopustiti da se odmoriš sve dok ne postaneš doslovno savršen, sve dok moj Otac bez dvoumljenja može reći da si mu po volji onako kao što je i za mene rekao da sam mu po volji. Ja to mogu i učinit ću to, ni s čim manjim neću se zadovoljiti.”

A opet – ovo je druga i jednako važna strana medalje – taj Pomagač koji se ne želi zadovoljiti ničim osim potpunim savršenstvom bit će radostan kada vidi naše prve nesigurne korake u svladavanju najjednostavnije zadaće s kojom ćemo se sutra susresti. Kako je jednom zgodom istaknuo kršćanski pisac George MacDonald, svakome je ocu neobično drago kada njegovo dijete napravi svoj prvi korak, ali nijedan otac, međutim, neće kasnije biti zadovoljan ničim drugim osim čvrstim, nesputanim, muževnim korakom svoga odrasla sina. Isto je tako rekao: “Bogu je lako ugoditi, ali je teško postići da bude potpuno zadovoljan.”

Praktični zaključak bio bi sljedeći: s jedne se strane nalazi činjenica da Bog od nas traži savršenstvo, ali to nas ne bi trebalo obeshrabriti, barem ne u trenutnim naporima da budemo bolji, pa čak ni nakon neuspjeha u tim nastojanjima. Kad god posrnete, on će vas podignuti. On vrlo dobro zna da vas vaši napori neće dovesti ni blizu savršenstvu. S druge strane, morate odmah na početku shvatiti da je cilj kojemu vas on vodi potpuno savršenstvo. Nijedna sila, osim vas samih, ne može ga spriječiti da vas onamo dovede. Zbog toga cilja i postojite. Vrlo je važno da to shvatimo, inače ćemo se ubrzo početi povlačiti i opirati mu se. Mnogi od nas koji smo se oslobodili nekih grijeha skloni smo držati (iako to ne kažemo riječima) da smo sada postali dovoljno dobri. Krist je, eto, učinio sve što smo od njega očekivali i bili bismo mu vrlo zahvalni kada bi nas sada ostavio na miru. “Nisam nikada mislio da bih mogao biti svetac, želim biti samo običan, čestit momak.” I kada to kažemo, držimo da smo ponizni.

To je kobna greška. Naravno, nikada nismo željeli, a ni tražili da postanemo onakvi kakvima će nas on učiniti. Nije bitno, međutim, ono što smo mi zamišljali za sebe, već kakvima nas je on zamislio kada nas je stvorio. On je izumitelj, mi smo samo stroj. On je slikar, a mi slika. Kako bismo uopće mogli znati kakvima nas je zamislio? Već je napravio od nas nešto posve drugo nego što smo ranije bili. Prije rođenja, još u majčinoj utrobi, prošli smo različite stadije razvoja. Bili smo sličniji povrću, ponekad ribi, tek smo kasnije postali nalik ljudskome djetetu. Da smo tada imali dovoljno svijesti, usudio bih se reći da bismo se možda zadovoljili da ostanemo poput povrća ili ribe i ne postanemo ljudi koji prolaze kroz bolni proces rađanja. Ali čitavo vrijeme on je imao svoj plan za nas i odlučio je da ga do kraja provede. Isto se to događa sada, samo na višoj razini. Bili bismo posve zadovoljni da možemo ostati “obični ljudi”. On je, međutim, odlučio provesti posve drukčiji plan. Odbaciti taj plan ne znači biti ponizan, već znači biti ljenčina i kukavica. Prepustiti mu se ne znači biti umišljen i megaloman, već poslušan.

Možemo to i drukčije kazati. S jedne strane, ne smijemo misliti da ćemo vlastitim naporima postati “čestiti” ljudi, pa makar samo i jedan dan. Ako nas on ne podupre, nitko od nas nije siguran od grijeha. S druge strane, on je odlučio da svi mi na kraju postignemo ništa manji stupanj svetosti i junaštva negoli su to imali najveći kršćani u povijesti. Taj posao neće biti gotov u ovome životu, ali on nas kani približiti tome cilju što je više moguće, prije nego što odemo s ovoga svijeta.

Zbog toga se ne smijemo iznenaditi i razočarati kada u životu naiđu teška vremena. Kada se čovjek obrati Kristu i kada život dobro krene (u smislu da su neke njegove loše navike sada ispravljene), čini mu se da bi najprirodnije bilo da i dalje sve ide kao po loju. Kada naiđu teškoće, bolesti, neimaština, nove vrste napasti, često se razočaramo. Čini nam se da su te teškoće mogle naići u stara loša vremena, ali zašto sada? Zato što nas Bog tjera dalje, naprijed, na više razine gdje ćemo morati pokazati više hrabrosti, strpljivosti i ljubavi nego što smo mogli i pretpostavljati. Možda nam se sve to čini nepotrebnim, a to dolazi zato što još nemamo nikakvu predodžbu o tome u kakvo nas biće želi pretvoriti.

Čini mi se da bismo od Georga MacDonalda mogli posuditi još jednu usporedbu. Zamislite da ste kuća koju Bog dolazi popraviti. Na početku radova još nekako razumijete što on radi. Popravlja kanalizaciju, mijenja crjepove na krovu i poduzima slične radove; sami ste znali da to treba popraviti pa vas to ne iznenađuje. Odjednom, on počinje tako žestoko prekapati po kući i to vas počinje uznemiravati, u tome ne vidite nikakva smisla. Što on to smjera? Radi se o tome da on gradi potpuno novu kuću, ovdje podigne novo krilo, ondje novi kat, diže tornjeve, gradi nova dvorišta. Očekivali ste da će od vas napraviti pristojnu obiteljsku kućicu, a on gradi palaču. On se sam namjerava nastaniti u njoj.

Zapovijed “Budite savršeni” nije neka idealistička maglica niti zahtjev da se učini nemoguće. On će nas pretvoriti u bića koja mogu izvršiti tu zapovijed. Rekao je (u Bibliji) da smo mi “bogovi” i namjerava te svoje riječi opravdati. Ako mu to dopustimo – jer ga u tome možemo i spriječiti, ako želimo – on će i najslabije i najgore ljude pretvoriti u bogove i božice, u divna i besmrtna bića u kojima će buktjeti snaga, radost, mudrost i ljubav bez premca. Postat ćemo čista i sjajna zrcala koja će savršeno odražavati (iako naravno umanjeno) Božju neograničenu moć, radost i dobrotu. Taj će postupak biti dugotrajan, a ponekad i vrlo bolan. Jedino je u tome i ničemu drugom svrha našega postojanja. On je ozbiljno mislio kada je to rekao.

C. S. Lewis

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kršćanstvo nije iluzija”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.