Kad neka osoba odluči slušati Božji glas, tada on uzima u ruke njezin život i postaje uistinu gospodar i glavni pokretač njezina djelovanja. Poslušnost u svom temelju znači pustiti Kristu da vlada našim životom. Tada on uzima kormilo u svoje ruke i povjeravamo mu izazove našeg života, sigurni da će ih sretno privesti cilju (usp. Post 18,19).

Vršiti Božju volju učimo jednako prirodno kao što dijete uči hodati; korak po korak. Poslušnost Božjoj volji iskazuje se u prihvaćanju svakodnevnih događaja, uz svijest da je to način na koji u svakomu trenutku susrećemo Gospodina. To je divan put, ali nimalo lagan, jer Bog nam ne želi samo pomoći da budemo vedri i zadovoljni; on želi da budemo sveti, da punim plućima uživamo njegov život. Stoga, nakon što nam objavi svoju veliku ljubav, on nas lišava svake sigurnosti u zemaljskim stvarima.

Učinivši Abrahama praocem naše vjere, Bog ga je iskorijenio iz njegove obitelji, iz njegova doma i zemlje. Abraham se tako pretvorio u putnika koji ni ne zna kamo ide. Imao je samo Boga kojega je bezuvjetno slijedio, čak i onda kada je od njega tražio da žrtvuje svoga sina (usp. Post 22,1–13).

Što bi se dogodilo da je Abraham odbio žrtvovati Izaka, da se pobunio smatrajući Božju zapovijed previše okrutnom? Izak bi možda umro u bitci, na putovanju ili od divljih zvijeri; nije važno od kojega uzroka. Međutim, odrekavši se sina, patrijarh ga nije samo ponovno zadobio, nego je također primio milost svetosti.

Ponekad nas Bog lišava naših obrambenih sustava. Drugi put nas poziva da ih se sami odreknemo kao što je to učinila udovica iz evanđelja: „Ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak“ (Mk 12,43–44). Ta je žena pokazala neizmjerno povjerenje u Boga, on joj je bio sve, njezin jedini oslonac.

Mladom je bogatašu, s druge strane, nedostajala ona iskra lude odvažnosti koja je potrebna za nasljedovanje Krista (usp. Mk 10,24). Nije bio živ u punini, nedostajalo mu je nemira i odvažnosti. Bio je sluga svoje imovine i društvenog položaja; možda je živio samo radi privida i kako bi si osigurao udoban život. No „sigurnost prije svega“ izvrstan je primjer za geslo koje se protivi životu. „Prestanite brojiti svoje novce i pokušajte ponekad brojiti zvijezde!“1

Bog ne želi da budemo plahe sluge, nego njegovi sinovi puni sigurnosti i povjerenja, želi da više gledamo u njega, a manje u svoju okolinu. Tako ćemo zadobiti istinsku neovisnost i golemu slobodu duha. Međutim, ponekad smo skloni pasti u iskušenje da ga iznevjerimo jer se ne usudimo slijediti vlastitu savjest, primjerice zbog straha da nitko neće razumjeti naše postupke. Istinski Božji prijatelji činili su drugačije. Primjerice, Ivan Pavao II. jednom je prilikom priznao da je potpuno svjestan kako mnogi smatraju njegova neumorna putovanja cijelim svijetom pretjerivanjem, te je sa smiješkom izjavio: „Mislim da su ti ljudi u pravu, iz ljudske perspektive. Ali mene u tome vodi Bog, a On ponekad od nas može tražiti da činimo nešto per excessum.“2 Glas savjesti prethodi svakoj ljudskoj presudi, a jednoga će dana presudno biti pitanje jesmo li bili vjerni tom glasu.

Kad i usred svojih ograničenja uvidimo da smo okruženi Božjom snagom koja nas štiti, možemo živjeti slobodu srca i disati „punim plućima“. Tada više nije potrebno da se branimo ili opravdavamo: ne ovisimo o odobravanju drugih.

To ne znači da uvijek razumijemo ono što nam se događa: i kršćanin se često nađe pred nedoumicom. Bog je neizmjerno veći od nas i njegovi planovi višestruko nadilaze našu mogućnost shvaćanja. No ispunjeni su smislom. Bog nas ne vodi izdajući proizvoljne zapovijedi, poput srednjovjekovnog vladara koji svoje hirove postavlja iznad razuma i razložnosti s geslom: Stat pro ratione voluntas (lat. „Umjesto razloga neka bude volja.“).

Sam Krist pokazao nam je da i usred najmračnije noći možemo biti poslušni Ocu: „Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ (Lk 22,42; usp. Iv 6,38). Na križu se potpuno predao u ruke Boga koji ga je naizgled ostavio. Bio je vjeran do smrti.

Iako mnogo od nas traži, sam Isus Krist kaže nam da je njegovo breme lako (usp. Mt 11,30). Lako je zbog krila koja nam daje ljubav i kojima se uzdižemo u visinu. Zar su ptici njezina krila lagana? Nisu, ali bez njih ne bi mogla uzletjeti. Za nju je to lagan teret. „Tko ljubi“, piše u Nasljeduj Krista, „taj leti, trči i veseli se; slobodan je i ništa ga ne drži. (…) Ljubav često ne zna mjere, nego prelazi preko svake mjere. Ljubav ne osjeća tereta i ne mari za napore; više hoće nego što može.“3

Čovjek sjedinjen s Kristom živi u nepokolebljivom ushitu zbog svoje otvorenosti punini stvarnosti. Sve što je istinito, časno, pravedno, čisto i ljupko na ovome svijetu, bilo život bilo smrt, bilo sadašnjost bilo budućnost, sve je njegovo (usp. Fil 4,8. 1 Kol 3,22). Takav čovjek osjeća veliku slobodu jer zna da je dijete Božje, dijete koje je toliko voljeno i toliko poslušno Ocu da se na nj može odnositi ona smiona rečenica svetog Pavla: „Sve mi je dopušteno“ (1 Kor 6,12). Sve mu je dopušteno jer mu je odbojna pomisao i na najmanji prijestup protiv volje Boga Oca. Više nije sluga, već dijete i prijatelj, i svoj život može živjeti kao veliku svetkovinu, kao ples. Francuska spisateljica Madeleine Delbrêl izrazila je to u prekrasnoj pjesmi: 

Da smo sretni u tebi, Gospode,
ne bismo mogli odoljeti ovoj potrebi za plesom
što preplavljuje svijet,

i uspjeli bismo pogoditi koji to ples
želiš da plešemo idući stopama
tvoje providnosti.

Jer vjerujem da si već umoran od
ljudi koji ti žele služiti samo
poput kakva kapetana;

spoznati te s uznositošću profesora; doseći te
po sportskim pravilima; voljeti te kao
što se vole stari supružnici.

Da bih znao dobro plesati s tobom
ne moram znati kamo vodi taj ples.
Treba samo pratiti,
biti radostan, biti lakonog
i, ponad svega, ne biti ukočen.

Ne tražiti objašnjenja zašto želiš učiniti neke korake.

Trebamo biti poput agilna,
živa produžetka tebe samoga,
i slijediti ritam orkestra onako kako nam ga zadaješ.

Ne treba ići dalje po svaku cijenu,
već treba biti spreman okrenuti se,
ići postrance,
kao i znati se zaustaviti i početi klizati umjesto hodati.

A to bi bilo ništa drugo doli serija glupih koraka
kad glazba ne bi stvarala harmoniju.

No mi zaboravljamo glazbu tvojega Duha i
od života radimo gimnastiku;
zaboravljamo da se u tvojem naručju
pleše, da tvoju svetu volju resi
nezamisliva mašta, i da ni monotoniji
ni dosadi nema mjesta osim kod starih duša
koje su tek nepokretna pozadina
radosnog plesa tvoje ljubavi.

Gospode, daj nam da živimo svoj život
ne kao partiju šaha

u kojoj je svaki korak proračunat,
ne kao utakmicu u kojoj je sve teško,
ne kao teorem kojim razbijamo glavu,
nego kao svečanost bez kraja
u kojoj obnavljamo susret s tobom,
kao bal,
kao ples u naručju tvoje milosti,
uz  univerzalnu glazbu ljubavi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jutte Burggraf “Živjeti slobodu snagom vjere”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Footnotes

  1. R. Cantalamessa, La sobria embriaguez del Espíritu, Madrid, 1999., str. 164.
  2. Ivan Pavao II., cit. u: J. Ross, Der Papst Johannes Paul II. Drama und Geheimnis, Berlin, 3. izd, 2001., str. 129.
  3. T. Kempenac, Nasljeduj Krista, III, 5, 4, Verbum, Split, 2012.