Djelo “O osam zloduha” jedno je od najpoznatijih djela pustinjaka Evagrija Pontskog 1, u kojem on opisuje djelovanje napasti koje emaniraju strasti. Pod pojmom ”strasti”, Evagrije podrazumijeva sve one neuredne čežnje, poticaje i navezanosti koje nas udaljuju od Boga. Evagrije uočava da se napasti koje se rađaju i usmjeravaju naše duše mogu svesti na 8 demona ili 8 zlih misli, koje vode čovjeka u grijeh. I to po redu: 1. proždrljivost, 2. nečistoća, 3. pohlepa ili škrtost, 4. žalost, 5. srdžba, 6. acedija ili lijenost, 7. taština ili slavohlepnost i 8. oholost.

Iako se Evagrije u svom nauku obraća dosta specifičnom krugu ljudi kakvi su bili pustinjaci, ipak se može primijetiti da svaki čovjek, ma čim god bi se zanimao, doživljava ta ista iskušenja. Zato je dobro s praktične strane razmisliti koje nas misli i kušnje najčešće pohađaju i u kakvim situacijama upravo one dolaze. Već odgovor na to pitanje dao bi veliki korak u razotkrivanju izvora grijeha i bio bi početak rasta u krepostima.

*Ostale tekstove iz ovog niza možete pročitati OVDJE

2. Bludnost

„[Čovjek] ne može pasti u ruke duha nečistoće ako prethodno nije pao u [ruke] demona proždrljivosti“ (De malignis cogitationibus, 1). Tu misao Evagrije Pontski objašnjava na sljedeći način: „Stup miruje na temelju, a nečistoća na sitosti”(De octo spiritibus malitiae, 4.). Zla misao ili demon bludnosti rezultat je proždrljivosti, zbog toga što se na konzumistički način promatra ne samo svijet, nego i drugi čovjek. To što Evagrije cijelo vrijeme ističe u svome nauku – da problem grijeha treba tražiti u uzroku, a ne u posljedici – pokazuje zapravo da je zajednički izvor proždrljivosti i bludnosti dezorijentirana požuda, odnosno pogrešan užitak za kojim čezne tijelo. Kao proždrljivost, i bludnost se također karakterizira po nerealnim željama i fantazijama mašte. Požudni pokret duše, koji zapravo čezne za krepostima, doživljava pomutnju pod utjecajem napasti i zato je često usmjeren u pogrešnom smjeru. Užitak sam po sebi nije loš, ali loše je ako užitak postaje cilj djelovanja. Najgori efekt do kojega može dovesti demon bludnosti je taj da čovjek izgubi sposobnost istinske ljubavi. Čovjek se ne daje drugoj osobi u slobodi, nego ispunjava neuredne želje u ropstvu.

Čovjek koji nasjeda na prijedloge zle misli nečistoće, na drugu osobu gleda kao na sredstvo do cilja, koji je užitak, i zbog toga su te misli nečiste. Objektivizacija druge osobe ne mora biti samo rezultat nečistih čežnji vezanih uz seksualnost, nego i želja podređenosti druge osobe sebi u postizanju svojih ciljeva. Stoga demon nečistoće ne mora nužno biti povezan sa seksualnošću, iako je to jedan od aspekata nečistoće. Demon bludnosti također djeluje zanemarujući dobro druge osobe i njezine potrebe. I zato su te napasti nečiste, jer se koriste izvanrednom domišljatošću i fantazijom, u odnosu na harmoniju i monotoniju čistoće. Upravo ono što karakterizira demona bludnosti jest nemogućnost odnosa ili dijaloga s drugom osobom. Osoba koja nasjeda na prijedloge nečistoće ne dozvoljava drugoj osobi da se izrazi, nego samo misli na svoju korist.

Prije nego što razmotrimo djelovanje demona pohlepe dobro je zapitati se sljedeća pitanja, pogotovo ako čovjek primjećuje probleme s bludnošću: Kako se odnosim prema drugoj osobi, pogotovo slabijoj od mene? Jesam li sumnjičav? Ogovaram li drugoga, a pogotovo onoga koji nije uspješan? Gledam li samo da ispunim svoje čežnje bez obzira na druge. Gledam li samo svoju korist ili želim dobro i drugome? Istu grčku riječ koju Evagrije koristi za bludnost porneia (πορνεία), i sv. Pavao tu riječ koristi u istome duhu kada govori: „Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje – da se suzdržavate od bludnosti (πορνεία), da svatko od vas zna svoje tijelo posjedovati u svetosti i poštovanju.“ (1 Sol 4, 3)

Kada čovjek shvati suštinu grijeha bludnosti, primjećuje da taj neuredni čin dobiva nove razmjere, širinu i dubinu koja pokazuje da se gazi po drugome čovjeku kojega je Bog stvorio, a Kristovo tijelo se razapinje. Sigurno zato riječi Pavla apostola: „Sve mi je dopušteno! Ali – sve ne koristi. Sve mi je dopušteno! Ali – neću da mnome išta vlada“ (1 Kor 6, 12), mogu biti početak da na pravilan način oblikujemo svoje čežnje i usmjerimo ih prema Bogu. Dinamizam prva dva demona ili zlih misli može se sažeti na sljedeći način: senzualni dojmovi koje vidimo i koji nas napastuju obično u nama izazivaju strasti, ali naša volja je ta koja na njih pristaje ili ne pristaje. Upravo je pristanak volje ključan u našem rastu u vrlinama ili manama.

Gornji tekst preuzet je s dopuštenjem s web-stranice www.pavlini.com.hr.

*Ostale tekstove iz ovog niza možete pročitati OVDJE

Footnotes

  1. Tko je Evagrije Pontski? – Pavlini