Zvali su ga ‘župnikom Majdaneka’.

Majdanek je njemački koncentracijski logor, koji je bio smješten u predgrađu Lublina, istočnopoljskog grada koji je nekada bio sjedištem jedne od najbrojnijih židovskih zajednica u tom dijelu Europe. U tom logoru, u kojem je ubijeno oko 78.000 ljudi, bili su zatočeni ne samo Židovi nego i brojni Poljaci i pripadnici drugih naroda (Ukrajinci, Rusi, Bjelorusi, Talijani…).

I on je bio tamo, dijelio sakramente, razgovarao s ljudima, prenosio im utjehu ljubavi Isusa Krista. Zato su ga zvali ‘župnikom’.

On je blaženi Emilian Kowcz, Ukrajinac i grkokatolički svećenik kojega je 2001. beatificirao sv. Ivan Pavao II.

Priča o njemu priča je o potpunoj uronjenosti u Boga i kršćanski poziv. Poziv koji se slijedi i po cijenu vlastita života.

Blaženik je rođen 1884. Kao i toliki drugi Ukrajinci, sanjao je o slobodi svoga naroda. Od 1919. do 1921. obnašao je dužnost vojnog kapelana Ukrajinske haličinske armije, vojske koja je bila dijelom kratkotrajne ukrajinske države.

Neko vrijeme služio je kao župnik u Bosni i Hercegovini, u okolici Prijedora, gdje je bio pastir tamošnjim grkokatolicima.

Kasnije je bio župnik u Przemyslanyma, gradiću u blizini Lavova. U oblasti čija je prošlost bila ispunjena političkim i vojnim rivalstvom između Poljaka i Ukrajinaca, često jako krvavim i okrutnim, zagovarao je miran suživot tih naroda, kao i Židova koji su također nastanjivali taj kraj. Iako je sanjao o neovisnosti Ukrajine, nikada nije dopustio da zbog ljubavi prema svome osjeti mržnju prema drugim narodima.

Tijekom Drugog svjetskog rata pomagao je Poljacima, ali i proganjanim Židovima, često ih je i krstio kako bi im spasio živote. Svoje župljane koji su sudjelovali u progonu Židova odgovarao je od toga, pozivajući ih na kršćansku savjest.

Nacisti su mu 1942. zaprijetili kako će ga poslati u logor nastavi li tako. Ponudili su mu izbor: ili će prestati pomagati Židove ili ide u Majdanek. Odbio ih je i završio u logoru u Lublinu.

“Znaš li da je zabranjeno krstiti Židove?” pitali su ga na ispitivanju gestapovci.

“Ne, nisam znao. Sada znam”, odgovorio je.

“Znači, prestat ćeš to raditi?” pitali su ga.

“Naravno da neću prestati”, uslijedio je odgovor.

Doma je ostalo šestoro djece i žena. Njima je pisao iz logora kasnije:

“Kako sam shvatio, pokušavate ishoditi moje oslobođenje. Molim vas, nemojte to činiti! Jučer je ovdje strijeljano pedeset ljudi. Da me nije bilo tu, tko bi im pomogao prijeći taj prag smrti? Pošli bi tamo sa svim svojim grijesima, u dubokom očaju koji visi nad ovim paklom. Nemojte se truditi jer ne mogu ići odavde, potreban sam ovdje. Ostati je moja obveza i sretan sam.”

Ove riječi danas nam zvuče nevjerojatno. Netko ih čak može protumačiti kao znak nekog mentalnog poremećaja, mazohizma ili nečega još goreg. Jer tko za koncentracijski logor može reći, napisati da je mjesto na kojem je “sretan”? Tko može napisati, kako je to učinio bl. Emilian Kowcz, da “zahvaljuje Bogu tisuću puta dnevno što me je poslao ovdje”. I da Boga “više neće moliti ni za što više”?

Samo onaj koji je živio u potpunoj predanosti svome svećeničkom pozivu, u predanosti životu koji se daje drugima i za druge. Ta predanost bila je kadra i od nacističkog logora učiniti mjesto na kojem se osjeća, živi i svjedoči Božja ljubav.

“Osim neba, ovo je jedino mjesto gdje želim biti. Svi smo ovdje jednaki: Poljaci, Židovi, Ukrajinci, Rusi, Litvanci ili Estonci. Ovdje vidim Boga. Boga koji je jedan za sve nas, bez obzira na naše religijske razlike. Možda se naše Crkve razlikuju, ali u svima njima vlada jedan svemogući Bog. Kada slavim misu oni se svi mole. Na raznim jezicima. Ali, ne razumije li Bog sve jezike?”, pisao je.

Negdje tijekom druge polovice 1943. razbolio se. Prebačen je u logorsku “bolnicu”, tamo gdje su bolesni bivali još bolesniji i gdje bi im nacistički liječnici pogoršavali stanje izgladnjivanjem ili trovanjem. Logoraši su ga posljednji put vidjeli negdje na proljeće 1944. Njegova djeca dugo nisu znala kako je umro dok 1972. nisu uspjeli doći  do potvrde o njegovoj smrti. Umro je od infekcije koja je napala njegovu desnu nogu. U potvrdi o smrti pisalo je: umro 25. ožujka 1944.

Pisao je svojima iz logora:

“Ljudi ovdje umiru na različite načine, ali svakome od njih pomažem da prijeđe svoj mali most u vječnost. Nije li ovo najveća kruna koju je Bog mogao postaviti na moju glavu…? Ne brinite za mene i nemojte zbog mene gubiti vjeru. Umjesto toga, radujte se sa mnom.”

I još:

“Molite se za one koji su stvorili ovaj logor i ovaj sustav. Oni su jedini kojima je potrebna molitva… Neka im se Bog smiluje.”

Beatificiran je 27. lipnja 2001. u Lavovu, tijekom pastirskog pohoda Ivana Pavla II. Ukrajini.

Židovsko vijeće Ukrajine priznalo ga je u rujnu 1999. za Pravednika među narodima.

Goran Andrijanić | Bitno.net