Što je bilo odlučujuće da odaberete baš Družbu Isusovu?

Jedno je svakako početno, a to je da mi je jedan daljnji rođak bio isusovac. Iako, moram priznati, on u mom isusovačkom zvanju nije imao apsolutno nikakav utjecaj. Nikad mi nije rekao dođi u Družbu ili takvo nešto. Isto tako, iako su na Šalati poglavari bili isusovci, nikada mi nisu rekli da bih mogao doći u Družbu. Želim reći da me nitko nije nagovarao. Ono što me privuklo, uglavnom su ljudi. Susreo sam izvanredne profesore i časnu braću isusovce koji su meni kao mladom čovjeku imponirali. A drugi element koji me privukao baš isusovcima, a ne franjevcima ili drugim redovnicima koje sam također poznavao, jest upravo stil isusovačkog života, njihova povijest i još neke stvari koje sam čitao o Družbi koje su me fascinirale. Sviđala mi se i uloga isusovaca uopće, isusovaca za civilizaciju, sveučilišta, školstvo. S te strane to me privlačilo.

Nikada me nije baš previše privlačio izravni rad u pastoralu, zapravo da budem župnik. Zanimali su me neki drugi poslovi kojima se inače svećenici ne bave. Ne mislim da su isusovci bolji od drugih ili što već, nisam ni tada smatrao. Sjećam se kada sam ulazio u Družbu, kako mi se svidjelo njihovo zajedništvo i siromaštvo, koje nije poput franjevaca gdje je biti siromašan gotov ideal. Kod isusovaca prije svega čovjek treba biti slobodan. Hoće li on biti bogat ili siromašan, hoće li se godinu dana voziti u Mercedesu jer mu tako posao traži, a iduću godinu ići pješice. U tome treba biti slobodan. Pada mi na pamet misao sv. Pavla “znam obilovati i znam oskudijevati”. Dakle, u tom smislu nisu zavjeti siromaštva takvi da su sami sebi svrha.  Mene je to privlačilo da ja budem slobodan, da budem raspoloživ. Sjećam se da sam kao bogoslov imao jedan ideal, a imam ga i sada, da imam stvari onoliko koliko mogu sam ponijeti. Moje siromaštvo je u tome da me ništa ne drži i ako me se pošalje negdje, da za pola sata budem spreman otići.  Ta jedna unutarnja sloboda koju sam tada našao u isusovcima me zapravo najviše privlačila njima. Jedna otvorenost, fleksibilnost, mogućnost da radiš sto stvari a opet s druge strane da to bude slobodno. Zato mi se svidjela i ta mogućnost ozbiljne naobrazbe. Najviše me privukao način života, način organizacije, ta prisutnost u svijetu. Kad sam došao u Rim nas je bilo preko stotinu. Jednom smo u blagovaonici napisali na preko 50 jezika koji su se tada govorili u našoj zajednici “Sretan Božić”.

Možete li nam malo više reći o razdoblju kada ste bili odgojitelj bogoslova?

To je bilo zanimljivo razdoblje, a dva puta sam bio odgojitelj bogoslova po nekoliko godina. Među njima su bili isusovački bogoslovi, ali i dijecezanski i drugih redovničkih zajednica. Čak je neko vrijeme bila i skupina vanjskih bogoslova i redovnika iz Ukrajine. Neki su bili i oženjeni, grkokatolici.  S mladim ljudima je uvijek zanimljivo raditi. Znalo je biti svakojakih situacija i ljudi, s puno različitosti i trebalo je mnogo strpljenja. Poznato je da biti pedagog (odgojitelj) nije baš jednostavno, a s druge strane kada vidiš da neko dobro iz svega toga izađe za mlade ljude –  osjeća se i veliko zadovoljstvo. Rado se sjećam tih situacija, ljudi i perioda kada sam bio odgajatelj.

U formaciji isusovaca filozofija je nezaobilazna. Kakav ste vi stav prema tome imali?

Nakon studija patrologije, studij filozofije započeo sam po nalogu svojih poglavara. Mislio sam da filozofiju nikada neću zavoljeti, ali sam ipak doživio nešto slično kao i kod studija patrologije, što sam filozofiju više upoznavao sve mi se više svidjela. To što sam godinama profesor filozofije shvaćam više kao posao (zanimanje) kojim se bavim,  a ne kao poslanje (poziv). Moj poziv i moje poslanje je biti redovnik, a hoću li kao redovnik (isusovac) raditi profesor ili portir, to mi je svejedno. Jedino što želim jest da sve što radim, radim to svim srcem, koliko je do mene.

Kako sada vidite budućnost fakulteta?

Isusovci su 1669. osnovali zagrebačko sveučilište, godinama su se zalagali i za osnivanje Katoličkog sveučilišta. Držim da bi Katoličko sveučilište trebalo stremiti za tim da bude bolje od drugih. U neku ruku mora biti „malo sveučilište“, koje se razvija postupno, ne treba ići prebrzo, ali mora biti uzorno. Našem fakultetu isusovački identitet slabi i to je ono što mi nije drago. Ipak se nadam da će se Fakultet uspjeti programski osvježiti i preustrojiti, da će programe učiniti atraktivnijima za studente i ostvariti veće mogućnosti zaposlenja završenim studentima, primjerice uvođenje dvopredmetnog studija. Što se tiče isusovačkog fakulteta Filozofije i religijskih znanosti, za njega sam emocionalno vezan, u nekom smislu fakultet je moj život, u dobru i u zlu.

Možete li nam još reći o toj vašoj vezanosti za Fakultet?

Kao svećeniku i redovniku meni su moji studenti kao moja djeca. Stalo mi je do njih u svemu: jesu uspješni, nisu uspješni, zadovoljni, zaljubljeni i sretni… Meni student nikada nije – barem sam tako nastojao da bude – čisti broj, statistički podatak i posjednik indeksa. Studenti su često i tema razgovora nas isusovaca. Studenti su stalno i dio našeg života.

Spomenuli ste važnost isusovačkog identiteta i dobrobiti koje mladi mogu steći upoznavajući isusovačku duhovnost. Što za mladog čovjeka danas znači isusovačko geslo “Sve na veću slavu Božju”?

Meni se jako sviđa sv. Ignacije kao realan čovjek. Tu njegovu realnost vidim i u tom načelu. On nije rekao sve na najveću slavu Božju, nego je rekao sve na veću slavu Božju. Koristi komparativ, a ne superlativ jer zna da je superlativ obično neostvariv u stvarnosti.  Osim toga, ako imaš razne mogućnosti, izaberi onu koja je na veću slavu Božju. To mi se načelo osobno jako sviđa. Realistično je i ostvarivo. Sukladno kriteriju sve na veću slavu Božju biramo poslove. Zato bi isusovci trebali uvijek biti spremni ostaviti jedan posao i prihvatiti neki drugi, ako je to na veću slavu Božju.

Imate li nekog uzora među isusovcima?

Uzora da budem kao netko drugi – nemam. Zašto? Biti kao netko drugi meni nije ni ideal u životu. Smatram da je Bog u svom stvaranju uvijek originalan. Bog ne proizvodi ljude kao automobile na tekućoj vrpci, već On ih stvara, a stvaranje je uvijek nešto originalno. U tom smislu, da je Bog htio kopije, stvorio bi takve ljude. Ako je Bog stvorio čovjeka originalnog, onda se takav treba i ostvariti. U tom smislu, uzora kojega bi htio imitirati, nisam imao i nemam. Bilo je ljudi kojima sam se divio, pogotovo nekim isusovačkim patrima i časnoj braći, ali nikad nisam pomislio da bi htio ili morao biti kao oni. Uvijek sam htio biti ja, original. Zato je meni i svaki čovjek tako jako  važan jer je jedinstveno stvorenje, jedan jedini u povijesti i svemiru. Ne znam koliko samo taj ideal osobno ostvario, teško mi je reći,  ali ideal u odgoju mi je bio pomoći ljudima da se ostvare kao originalna Božja stvorenja.

Možete li nam malo reći o sv. Ignaciju. Što Vam se kod njega najviše svidjelo?

Sviđaju mi se njegova pisma koja je ostavio. Impresioniraju me njegovi odnosi sa ženama, i moćnim i utjecajnim ljudima svoga vremena. Mene i inače fascinira činjenica, i da imam vremena i znanja volio bi proučavati, posebne veze velikih ljudi sa ženama. Počevši od našeg Gospodina, zatim Pavla, Jeronima, Augustina, Ivan Zlatousti i đakonisa Olimpija, sv. Benedikta, o sv. Franji i sv. Klari da ne govorim (…) sve do naših vremena. Ponekad su i rodbinski povezani, primjerice Benedikt i njegova sestra Skolastika, Bazilije i sestra mu Makrina, i drugi. Vjerujem da i svaki svećenik i redovnik može navesti primjere zašto su mu neke žene bile važne u njegovu životu. Mislim da je muškarcu (pa i svakom redovniku i svećeniku) jako važno da u svom životu ima ispravan stav i odnos prema ženama. Jedna od stvari u kojima je Ignacije bio genijalac jest i njegov odnos prema ženama. Znakovito je da je veliki broj svojih pisama uputio upravo ženama.

Sviđa mi se, također, njegova realnost, praktičnost i njegova širina pogleda. Oduševljen sam kako je napisao naše konstitucije, koje su vrlo prilagodljive. One nude jasna pravila postupanja ali su i prilagodljive, zahvaljujući formulaciji „osim ako“ – koja se često ponavlja. Sve je napisano u skladu sa svrhom koja se želi postići a to je „veća slava Božja“, pravila tu nisu radi pravila. Možda zato isusovci nisu ni trebali reformu, pa ni onda kad ih je papa dokinuo 1773. i ponovo uspostavio 1814. godine. Sviđa mi se kako je Ignacije znao biti odlučan i zahtjevan ali je često imao i beskrajnu strpljivost. Znao se prilagoditi pojedinim ljudima, sukladno njihovoj naravi i mogućnostima, nije svakome pristupao jednako.

Što je bitno za one koji razmišljaju ući u Družbu?

Kandidat za Družbu Isusovu, prije svega, mora biti normalna i emocionalno uravnotežena osoba te mora ozbiljno i promišljeno htjeti biti isusovac. To ne znači da mora biti savršen i bez problema, niti da mora imati potpunu jasnoću glede svoje budućnosti. Onaj koji želi biti isusovac prije svega, treba da bude u dobroj mjeri psiho-fizički zdrav, da može dostatno kontrolirati svoje emocije, da je emocionalno stabilan i da to želi biti isusovac. Iz svog iskustva mogu kazati da sam ja isusovac prije svega zato što sam to ja htio i odlučio, a ne toliko što sam slijedio neki nutarnji Božji poziv. Bog zove uvijek na dobro, to je opći Božji poziv da činimo i izabiremo – dobro.

Biti redovnik (isusovac) smatram da je neko dobro. Smatram da nije potrebno „mistificirati“ Božji poziv. To je opći poziv Božji da činimo i izabiremo dobro. Smatram da je potrebno da osoba, koja želi biti isusovac, ima i dostatne intelektualne sposobnosti – ništa pretjerano i ništa ekstra. Ne treba biti ni previše pobožan, ni previše pametan, ali treba da bude što normalniji. Moje iskustvo iz odgoja je da ako imaš mladića koji je normalan i koji zna što hoće, sve može. Onda lakše prolazi kroz poteškoće i krize. S druge strane onaj tko želi biti isusovac on treba da ozbiljno razmisli, da donese promišljenu i slobodnu odluku. Napominjem da  se važne životne odluke ne preispituju svaki dan, one se ne mijenjaju često, kao čarape. Znak je zrelosti da čovjek može svjesno nešto razumjeti, prihvatiti, odlučiti i tako živjeti.

Ako se u tebi nakon čitanja ovog razgovora javlja poziv za redovništvom, pridruži nam se na vikendu kušanja od 26. do 28. veljače da u zajedništvu otkriješ je li Družba Isusova tvoj put. Prijavnicu možeš pronaći OVDJE, a za sva pitanja možeš nam se javiti na idom@skac.hr.

*Ovo je drugi dio razgovora s paterom Antom Mišićem, profesorom na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, prvi dio možete pročitati ovdje.