Sveta Faustina Kowalska, svetica čiji spomendan danas obilježavamo, odluku o stupanju u redovništvo donijela je nakon jednog čudesnog događaja.

Bilo je to u vrijeme kada je radila kao kućna pomoćnica u poljskom gradu Łódźu, koji je u prethodnim desetljećima dobio nadimak “poljski Manchester” zbog procvata industrije u njemu. Faustina, tada još Helena Kowalska, došla je u njega 1922. i potražila posao kako bi pomogla roditeljima koji su bili u novčanim problemima. Učinila je to, piše poljski autor Grzegorz Górny u svojoj biografiji sv. Faustine “Uzdam se”, nedavno objavljene i u Hrvatskoj, unatoč tome što je željela biti redovnica, ali su joj roditelji to zabranili.

“U Łódźu je Helena živjela kod ujaka Michała Rapackoga, u Krośnieńskoj 9, a služila je kod tri franjevke trećoredice”, piše Górny i nastavlja:

“U razgovoru za posao zatražila je da se može ispovijedati kod njihova ispovjednika, da ima dovoljno vremena za svakodnevnu svetu misu, kao i za posjet bolesnima i umirućima. Helena je provela gotovo godinu dana kod te tri gospođe. Praktično sav novac slala je kući.”

Górny nastavlja:

“Kada je napunila 18 godina, vratila se u rodni Głogowiec i ponovno zamolila roditelje da joj dopuste odlazak u samostan. No oni su je opet odlučno odbili. Osjećala je u sebi poziv na redovništvo, ali odlučila ga je zaglušiti. Bacila se u vrtlog svakodnevnih obveza, trudila se potpuno zaokupiti poslom, a u slobodno vrijeme zabavom, no bila je nezadovoljna. Glas u njezinoj duši nije je prestajao pozivati, a ona ga je i dalje ignorirala.”

U to su vrijeme u Łódźu živjele i njezine sestre Genowefa i Natalia, koje su također radile kao služavke u domaćinstvima.

Njezine sestre bile su nazočne i kada je Helena doživjela iskustvo koje će je definitivno usmjeriti prema redovništvu. Evo kako to opisuje poljski autor:

“Bilo je to u parku Venecija (danas park Juliusza Slowackoga) koji je krajem XIX. stoljeća otvorio vlasnik lokalnoga mlina, gospodin Reich. Park je dobio ime Venecija jer su u njemu bila jezerca povezana kanalima. Početkom XX. stoljeća bilo je to omiljeno mjesto za zabavu stanovnika Łódźa i tu su se organizirali festivali, koncerti, predstave i plesne zabave.”

U srpnju 1924. Helena Kowalska došla je na ples u taj park, zajedno sa sestrama. U jednom trenutku, prišao joj je muškarac i zamolio za ples. Nakon što je otplesala taj ples Helena je uzrujana došla do sestre Natalije i rekla kako “mora odmah otići”.

“Helena je kasnije rekla kako je u trenutku kada je počela plesati ugledala pored sebe Isusa koji je izgledao kao za vrijeme muke: u poderanoj halji, izmučen i prekriven ranama. Pogledao ju je i rekao: ‘Dokad ću te trpjeti i dokle ćeš me varati?’ (Dnevnik, 9). Djevojka je osjećala kao da je glazba zamuknula, sve oko nje je nestalo, na podiju su ostali samo ona i Krist”, piše Górny.

Helena Kowalska je otrčala u obližnju crkvu sv. Stanislava Kostke.

“Te lipanjske večeri ušla je u katedralu i, ne obazirući se na druge ljude, pala na zemlju u prostraciji pred Presvetim oltarskim sakramentom. Molila je Boga da joj pokaže što joj je činiti. Tada je u nutrini začula glas: ‘Idi odmah u Varšavu, ondje ćeš ući u samostan’ (Dnevnik, 10)”, piše Poljak.

Idući dan se spakirala i ukrcala na vlak za Varšavu. Bilo je to u lipnju 1923.

Goran Andrijanić | Bitno.net