Sve jasnije bivamo svjesni da u liturgiji svoje mjesto ima i šutnja. Bogu koji govori odgovaramo pjevanjem i molitvom, ali veća tajna – koja nadilazi sve riječi – poziva nas i na šutnju. Dakako,­ to mora biti ispunjena šutnja, nešto više od odsutnosti govora i djelovanja. Od liturgije očekujemo upravo to da nam ona ponudi pozitivnu tišinu u kojoj ćemo pronaći sami sebe i put do sebe, tišinu koja nije puka stanka u kojoj nas preplavljuje tisuću misli i želja,­ već povrat u sebe koji nam iznutra podaruje mir, koji nam omogućuje da odahnemo, da otkrijemo svoju koječime “zatrpanu” bit. Stoga nije moguće šutnju jednostavno “napraviti” ili zapovjediti kao neki čin pored svih ostalih. Nije nikakva slučajnost da se danas posvuda traže vježbe uranjanja, poniranja u sebe, duhovnost u kojoj čovjek postaje iznutra prazan. Otkriva se tako čovjekova nutarnja potreba­ koja očito nije pronašla svoje pravo mjesto u našem sadašnjem obliku liturgije.

Da bi šutnja bila plodonosna, ona ne smije biti, kako smo upravo rekli, puka jednostavna­ stanka u liturgijskom djelovanju, već mora biti uistinu nutarnja sastavnica njezina zbivanja. Kako se to postiže? U posljednje vrijeme pokušavaju se unijeti u liturgiju dva kratka vre­mena šutnje koja bi trebala dati odgovor na to pitanje. Na jednoj strani predlaže se kratka meditativna stanka nakon propovijedi (homilije), a na drugoj strani nudi se vrijeme nakon primanja svete pričesti kao mogućnost za nutarnju sabranost. Pokazalo se da meditativna stanka nakon propovijedi slabo zadovoljava. Djeluje namješteno, zapravo samo se čeka koliko će je slavitelj­ produljiti ili skratiti. Često i sama propovijed izaziva kod slušatelja više pitanja ili protuslovlja, negoli što poziva na susret s Gospodinom. Propovijed bi općenito morala završiti s poticajem na molitvu, koja bi pak kratkoj stanci dala sadržaj. Međutim, i tada ostaje­ to samo obična stanka u liturgiji, iz toga se ne rađa sama liturgija šutnje. Od veće je pomoći i po sebi prikladnija tišina nakon primanja pričesti. To je u stvari trenutak za nutarnji razgovor s Gospodinom koji nam se darovao, dakle trenutak za nužno “komuniciranje”, stupanje u proces komunikacije bez kojega vanjsko primanje sakramenta postaje­ običan obred, a time i neplodan. Nažalost, i tu se isprječuju mnoge smetnje koje mogu umanjiti vrijednost tog po sebi dragocjenog trenutka. Dijeljenje pričesti nastavlja­ se sa svim nemirom hodanja od oltara, prema oltaru. Budući da se dijeljenje pričesti, u usporedbi s drugim liturgijskim radnjama, zna oduljiti, svećenik ima nakon toga pot­rebu da bez zastoja ili stanke nastavi s liturgijom, kako ne bi uslijedilo nekakvo prazno vrijeme čekanja ili svojevrsni unutarnji nemir kad se već mnogi spremaju za odlazak. Ako je ikako moguće, ta bi se tišina iza svete pričesti trebala u svakom slučaju iskoristiti, odnosno ponuditi vjernicima kao uvod u nutarnju molitvu, molitvu srcem. Naposljetku, ponekad se i prinos darova nudi kao vrijeme tišine. To je veoma­ sadržajno i plodonosno kad se prinos darova ne poima samo kao nužna vanjska radnja,­ već kao bitni nutarnji događaj, kad spoznamo da smo pravi dar u toj “žrtvi riječi” zapravo mi sami ili bismo to morali postati svojim ulaskom u čin osobnog prinošenja Isusa Krista svome Ocu, o čemu je bilo govora u prvom dijelu. Time onda ta tišina nije puko čekanje dok se nešto izvana ne učini, već nutarnji proces koji odgovara vanjskom zbiva­nju – pripremanje nas samih za dar. Mi se pokrećemo, mi se stavljamo pred Gospodina­. Mi ga molimo da nas učini spremnima za pretvorbu. Zajednička šutnja time je i zajednička­ molitva i – da! – zajedničko djelovanje. Ona je time kretanje s mjesta naše svakodnevice prema Gospodinu, ulazak u istodobnost s njime. Liturgijsko bi obrazovanje­ moralo smatrati svojom prvotnom zadaćom pomagati ostvarenje tog nutarnjeg procesa,­ da bi zajedništvo šutnje uistinu postalo liturgijskim događajem, a samim tim i zaista ispunjena šutnja.

Sama struktura liturgije predviđa i druge trenutke šutnje. Tu je ponajprije šutnja za vrijeme pretvorbe i tijekom podizanja pretvorenih prilika. Ta nas tišina poziva da usmjerimo pogled­ na Krista, da ga iznutra – iz srca – pogledamo, u gledanju koje je ujedno i zahvala i klanjanje i molitva za osobnu pretvorbu. Postoje pomodni prigovori koji nas žele odvratiti od te tišine u vrijeme pretvorbe. Po njima, pokazivanje darova srednjovjekovna je zabluda kojom se remeti struktura euharistijske molitve. Nadalje, to bi bio tobože izraz nekakve krive pobožnosti koja je previše materijalno shvaćena i koja ne stoji u suglasju s nutarnjim usmjerenjem euharistije. Zatim se tvrdi da u tom trenutku klanjanje Kristu nije potrebno jer da se u cijelom kanonu govori Ocu, i na taj način molimo se Kristu. Nepotrebno je na ovom mjestu upuštati se u pojedinačne kritike. Bitni je odgovor dan u onom što je u drugom dijelu ove knjige rečeno o štovanju­ presvete euharistije te o nutarnjoj opravdanosti srednjovjekovnih razvoja koji su samo otkrili ono što je od početka bilo nazočno u vjerovanju Crkve. Ispravno je reći da je misni kanon građen trinitarno – trojstveno – te se stoga kao cjelina kreće u smjeru “k Ocu po Kristu u Duhu Svetome”. Međutim, liturgija ne poznaje nikakve krute kalupe. Obnovljeni misal iz godine 1970. sâm nam stavlja u usta pozdrav, usklik Gospodinu: “Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo!”­ Onoga koji s vjerom i molitvom sudjeluje u euharistiji mora u dubini potresti taj trenutak u kojem Gospodin silazi i pretvara kruh i vino u svoje tijelo i krv. Drukčije ne može ni biti, nego da pred tim događajem padnemo na koljena i pozdravimo ga. Pretvorba je trenutak velike Božje “akcije” za nas u svijetu. Ona usmjeruje i naš pogled i naše srce prema gore. Na jedan trenutak zašuti svijet, zašuti sve, i u toj se šutnji događa dodir s Vječnim. Za tren, za jedan otkucaj srca, iskoračujemo iz vremena i stupamo u Božje zajedništvo s nama.

Drugi poticaj na ispunjenu šutnju koji nudi sama liturgija, a koji ne prekida tijek liturgijske radnje, već joj pripada, jesu tihe svećenikove molitve. Sociološko-akcijsko gledište­ na svećenikovu ulogu i njegove zadaće u euharistiji te molitve ili proskribira ili – po mogućnosti – ispušta. Svećenika se definira čisto sociološki i funkcionalno, kao predstojnika ili predsjedatelja liturgijskoga slavlja, koje se pak poima kao nekakav skup ili skupština. A kad je u pitanju skup, onda on naravno mora biti stalno u akciji. Međutim, svećenikova uloga u euharistiji­ daleko je više od pukoga predsjedanja nekome zboru. Svećenik predstoji u susretu sa živim­ Bogom te je i kao osoba na putu prema njemu. Tihe svećenikove molitve pozivaju ga na poosobljivanje vlastitoga poslanja i uloge, poziv je to da se on s cijelim svojim ja preda Gospodinu. Te su molitve ujedno i izvrstan način da svi i sasvim osobno, ali i u posvemašnjem zajedništvu, pođu ususret Gospodinu. Broj tih svećenikovih molitava u liturgijskoj je reformi bit­no smanjen, ali – Bogu hvala – još ih ima i treba ih biti. Tu je ponajprije kratka pripravna moli­tva prije navještaja evanđelja. Svećenik bi zaista tu molitvu trebao tiho i pobožno izmoliti, svjestan odgovornosti pravilnoga navještaja evanđelja, svjestan također da nam za to treba čiš­ćenje i usana i srca. Kad to svećenik čini, to će onda uvesti i zajednicu u dostojanstvo i veličinu evanđelja te joj omogućiti da spozna neizmjerno čudo da, naime, sama Božja riječ stupa među nas. To će stvoriti strahopoštovanje i prostor slušanja. Ponovno je naravno potreban litur­gijski odgoj da bi se spoznao smisao događaja te da u tome trenutku svi ne samo tjelesno­ ustaju, nego da se i iznutra podignu, uskrsnu, i otvore uši srca za evanđelje. Već smo govorili o značenju prinošenja darova koje nije sasvim jasno u novoj liturgiji. Primanju pričesti prethode dvije lijepe i duboke molitve koje su – da bi se izbjegla preduga tišina­ – u međuvremenu stavljene na slobodan izbor. Možda će se poslije opet naći vremena za obje­. Pa ipak, premda se sada samo jedna od te dvije moli, svećenik bi trebao tu molitvu zaista izmoliti u sabranoj tišini, kao osobnu pripravu za Gospodina. To bi trebalo također i sve druge nazočne uvesti u tišinu pred svetom prisutnošću, tako da se primanje pričesti ne svede na puku vanjštinu. To je tim više potrebno jer – po sadašnjoj uredbi – davanjem mira često nastaje među okupljenima veliko komešanje i nemir, u koji se potom sruči poziv da gledamo u Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta. Ako u jednom trenutku tišine svi zaista usmjeruju oči srca u Jaganjca, onda to može postati trenutkom blagoslovljene šutnje. I nakon­ primanja pričesti predviđene su dvije tihe zahvalne molitve svećenika koje i vjernici na svoj način mogu i trebaju sumoliti. Na ovome bih mjestu spomenuo da se u starim molitvenicima pored mnogoga kiča moglo naći i veoma vrijednoga molitvenog blaga koje je izraslo iz dubokoga nutarnjeg iskustva te i danas može ponovno postati molitvenom­ školom. Ono što Pavao veli u Poslanici Rimljanima, da mi ne znamo kako i što bismo­ trebali moliti (usp. Rim 8,26), vrijedi ovdje još i više. Pred Bogom smo tako često bez riječi. Da, Duh nas Sveti poučava molitvi, on nam daje – kako Pavao govori – riječi, ali on se služi i ljudskim posredništvom. Molitve koje su se izvijale iz srca vjernih ljudi pod vodstvom Duha Svetoga i za nas su škola koju nam nudi Duh Sveti, koji postupno otvara naša nijema­ usta te nam pomaže da naučimo moliti i ispunimo tišinu.

Gornji tekst izvadak je iz knjige “Duh liturgije” Josepha Ratzingera – Benedikta XVI. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.