Život je stalno primanje i predavanje Bogu svega i sebe same trebamo prinositi. Da bismo to mogli činiti, trebamo prihvatiti sebe onakve kakvima nas je Bog stvorio i bez prestanka se predavati Bogu, baš takvi kakvi jesmo da bi u konačnici mogli postati onakvi, kakvima nas je On zamislio.

Dok sam pohađao srednju umjetničku školu, za vrijeme satova crtanja, često se znalo događati da učitelj dođe do mene i stalno ispravlja moj rad. Sramio sam se svojih pogrešaka i nisam volio kada bi mi se on približavao. No, kad je već bio pored mene, ukazivao bi mi na pogreške i davao savjete kako ih mogu ispraviti. Osjećao sam se pomalo poniženo. No, na krajnji rezultat mojega rada i truda imale su itekako utjecaj i njegove upute. Morao sam se stalno boriti s osjećajem srama i strahom kad bi mi se učitelj približavao jer sam znao, da može opet nešto naći što ću morati ispravljati. Sve je bilo jasno: slika je uvijek bila bolja kad bi je „korigirao“ učitelj. Stvarali smo je zajedno – on i ja! Slično je i u životu. Trudim se i radim, ali Bog, kao i učitelj crtanja, stalno se približava crtežu moga života radi ispravaka. Treba pred Njim sve otkriti, kako bi On mogao ispraviti moj trud. Njemu trebam žrtvovati svoje napore, a On će mi darovati svoje mudre Riječi. Djelo mojega života sad je u Njegovim, sad u mojim rukama.

Sve što čovjek čini treba unaprijed biti blagoslovljeno pa bilo to: hrana, spavanje, buđenje, posao, učenje, odmor, ples, sviranje, čitanje, razgovor… Tim više treba čovjek posvetiti svoj život za druge i svoju „glavu“ Glavi Kristu! Prije nego bilo što napraviš u svome životu, dobro o tome razmisli i kad nakon temeljitog promišljanja to i u djelo sprovedeš, blagoslivljaj Boga, bez obzira na to je li sve bilo uspješno ili ne. Nije važno hoće li tvoj život biti uspješan ili ne, nego je li on na slavu Višnjega Boga. Kada sve radiš i predaš na slavu Božju, bilo to u braku, bilo u svećeništvu, zar će onda biti važno ako doživiš i neugodnosti, ne ostvariš se, pa i ako izgubiš?

Uspješno – neuspješno? Divno – ružno? Glupo – pametno? Puno patnje – puno uživanja? Ponekad netko zna reći:

„Bojim se da neću izdržati u samostanu, da moj poziv neće biti uspješan, ili da se moje svećeništvo pokaže pogreškom.“ Toga se ne moraš bojati kada potpuno svjesno – s rukom na glavi – predaš svoj život Glavi Crkve, Kristu! Ukoliko bi tvoj životni izbor i postao pravi „pakao“, ako svoj „pakleni“ poziv predaš Bogu, On će učiniti od njega Nebo! Tako je i sa svećeništvom i s brakom. Nemoj se bojati onoga što te čeka niti što ćeš proživljavati! Radi samo s Glavom, boj se samo jednoga: hoćeš li sve to proživljavati i činiti za Glavu, za Krista?

Prije no što umremo prirodnom smrću na koncu života, moramo umrijeti svim drugim stvarima. Jednoga moramo biti svjesni – rijetko se uistinu dogode stvari u životu onako kako smo ih mi zamislili, željeli, ili kako smo planirali. Manje trpi onaj koji ništa unaprijed ne planira i ništa ne očekuje nego onaj koji pažljivo sve planira. Ubij u sebi sve ovo i reci Gospodinu: NEKA BUDE VOLJA TVOJA! Takav stav je početak nutarnje radosti. Ako u sljedećim retcima i neću citirati kršćanski izvor, ovo je svakako točno: „Neki čovjek imao je običaj stalno moliti boga Višnu za sretan život. Na kraju Višna nije izdržao to stalno molitveno dosađivanje i objavio se ovome čovjeku govoreći: ‘Ispunit ću ti tri želje ali pusti me na miru sa stalnim molbama za sreću.’ Muškarac tada reče: ‘Neka umre moja žena jer je više ja ne podnosim.’ I stvarno, žena je odmah umrla. No, za vrijeme pokopa, mužu bi žao, jer se sjetio svih njenih dobrih osobina. Osim loših, imala je ona i dobrih osobina. Potrčao je onda do Višne i rekao mu: ‘Molim te, oživi moju ženu.’ Višna se nije čak ni iznenadio i oživio je njegovu ženu. No, sad je čovjeku ostala još samo jedna neispunjena želja. Dugo je razmišljao i na kraju, kada se pojavio pred Višnom, rekao je: ‘Sam izaberi za mene molbu, ne znam što da molim.’ Onda Višna odgovori: ‘Moli za to da budeš zadovoljan svime što ti se dogodi u životu“ (Karl Frielingsdorf, Sreća u nesreći). Bolje je čekati što ćemo dobiti po Božjemu djelovanju i Providnosti, nego ono za što mi sami molimo, što se „rodilo“ u skučenim zamislima našega razuma.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Augustyna Pelanowskog “Zašto Bog dopušta patnju?”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.