100. obljetnica smrti Danice Širole, ‘hrvatske Male Terezije’
Svjedočanstvo njezino ne blijedi i ne stari, ona je djevojka za naše vrijeme, pobožna duša i vjerodostojni svjedok koji nas može oduševiti za Krista
Danas obilježavamo stotu godišnjicu smrti Danice Širole, 26-godišnje djevojke rođene u Karlovcu koja je preminula na glasu svetosti te su je duhovni pisci nazvali “hrvatskom Malom Terezijom”. Danas će u 19 sati, u zagrebačkoj katedrali, svetu misu zadušnicu za Danicu Širolu slaviti nadbiskup Dražen Kutleša. U nastavku s dopuštenjem prenosimo izvadak iz knjice ‘Danica Isusova‘, autorice Biserke Kolarec
„Isuse, evo me danas, da se sva tebi posvetim. Hoću i želim da umrem za svijet, a živim samo tebi. Hoću da ovo moje srce, koje već davno poklonih tebi, ponovno stavim pod okrilje tvoje, da ono samo za tebe bije i samo tebe ljubi. Ostavljam svijet, Isuse, i odričem se svih njegovih slasti, samo da mogu tebi bolje služiti, jer hoću da budem tvoja, samo tvoja i uvijek tvoja.“
Ovako svoj zavjet Bogu 18. travnja 1919. godine, upravo na svoj 19. rođendan, daje djevojka Danica Širola. Ova mlada učiteljica svoj zavjet završava riječima:
„O Isuse, daj da te ljubim, daj da te jako ljubim. Ne dopusti da se ikada ohladi ljubav u srcu mome, već daj, Isuse, da te svaki dan sve više ljubim, Isuse, da te ljubim uvijeke.“
Što je dovelo do ovog ozbiljnog i zrelog obećanja djevojke koja stoji na pragu života? Ono je rezultat godina posvemašnjeg pouzdanja u Boga, bogatog sakramentalnog života i svakodnevnog klanjanja pred svetohraništem. Svoje obećanje Danica nije iznevjerila, njezina je ljubav i predanje raslo sve do kraja njena kratkog života. Preminula je od tuberkuloze 2. rujna 1926. godine u dobi od 26 godina.
Uskoro se, dakle, navršava 100. obljetnica njezine smrti. Kako to da život ove djevojke nije pao u zaborav nego, naprotiv, tek počinje njegovo otkrivanje i interes za poruke koje ona ima za naše vrijeme? Nema mjesta čuđenju, znamo: svako dobro sjeme u svoje vrijeme rod donosi!
Danica je bila tiha i skromna, Bogu bliska, pjesnička, nevina i čista duša. Vodila je duhovni dnevnik pa su siromaštvo i predanost njezina duha ostali utisnuti u papir i tako sačuvani u arhivima isusovaca. Požrtvovnošću redovnice s. Slavice Buljan, FDC, Daničini su dnevnički zapisi prepisani i objavljeni u opsežnoj knjizi. Svjedočanstvo njezino ne blijedi i ne stari, ona je djevojka za naše vrijeme, pobožna duša i vjerodostojni svjedok koji nas može oduševiti za Krista. Bila je vjerna u mukama i patnjama svoje bolesti, u muci neostvarene želje da postane redovnica, u sumnjama i osjećaju nedostojnosti.
S dvadeset godina, tek načeta bolešću koja će joj biti pratiteljica do smrti, Danica piše:
„Gospodine, Bože moj! Već sada spremna i draga srca iz ruke Tvoje primam svaku vrst smrti koja Tebi bude po volji i to sa svim njezinim tjeskobama, mukama i bolima!“
Od Danice se može naučiti puno o molitvi, punini duha i životu u prisutnosti Božjoj. Ta mlada učiteljica može nam biti učiteljicom najdragocjenijih životnih vrijednosti: vjere, pouzdanja i ljubavi.
„Molitva – koliko obilje blagoslova i milosti Božje izlazi na tihi šapat, nijeme riječi, na uzdahe srdaca – skrovite i pobožne molitve. Ni jedna, pa i najmanja molitvica nije izrečena, a da saslušana nije. Svaka, svaka obilati plod donosi – mi to slutiti ne možemo, koliko milosti mnogim i mnogim dušama izmolismo molitvicama našim. – Bog je onaj koji sluša i koji dijeli – a Njegova dobrota je velika i milosrđe neizmjerno.“
Nije Danici molitva uvijek bila laka.
„Zar samo onda molitvu da volim kad mi se na grudi privija kao mirisna kita cvijeća šarolika i sitnih ljubica i ljiljana bijelih i rumenih ružica – zar samo onda molitvu da volim? Ne, ne, i sada je volim i sada kad mi evo kao svežanj oštra trnja privija se na grudi. Da, baš sad ja je volim i trnje ovo sve više rukama privijam na grudi svoje. A ono bode, bode i ranjava i boli zadaje duši mojoj. I molitva ova, što kao trnje oštro zadire u dušu moju dajući joj time boli, a pred Tobom, Isuse, što se poput slame suhe truni – Je l’ de, Isuse, – je l’ de, da Ti mrska nije. – Da, i trnje ovo molitava mojih prikazujem Tebi ko i prije mirisno što sam Ti prikazivala cvijeće.“
U bolesti je mnogo trpjela, a smrti neustrašivo gledala u oči uzdajući se u Božje milosrđe. Danica ga je bila svjesna više no desetljeće ranije nego je po objavama ušlo u život Crkve.
„Trpjeti mi je još mnogo, mnogo, da se spasi veliki broj duša – onda ću molitvama jurišati na milosrđe Božje. Da znaš samo kako se radujem. Bit će to jurišanje, neprestano jurišanje na Milosrđe. – A milosrđe Božje – zar ga je svladati teško? – Milosrđe, ono će radosno raskriliti ruke i sipati veliko obilje rosnih kapi na cvjetiće i travke i koprive – na svježe i na klonule – svima – svima, kojima od potrebe bude.
O, da znaš kako se radujem!“
Za svojega je kratkoga života Danica živjela intenzivno. Naročito je 1922. bila za nju godina u kojoj je upoznavala svijet, samo da bi zaključila da ga ne ljubi. Te je godine proputovala Hrvatskom, Bosnom, bila u Pragu, Beču, Rimu.
„U svijetu – među svijetom boravim, a nitko me ne razumije. Ni ja njih ne razumijem, duhom jer drugim odišu.“
Ona se žalila: „O, kako je meni tijesno u ovom što svijet naziva slobodnim!“
Bilo je to zato što je živjela između neba i zemlje, svjesna prisutnosti Božje. O tome govori u jednoj jednostavnoj, a opet tako zahtjevnoj, rečenici: „Bog je s nama, tek treba i mi s njime da budemo.“
Danica se u osjećaju prisutnosti Božje vježbala.
„Dopuštaš, Gospode, da živjeti mogu u svetoj prisutnosti Tvojoj. Ili sam sama ili ih ima oko mene deset – sto ili više jednako i Ti si uz mene. Za mali ovaj trud i vježbu kroz godinu zadnju nagradio si me toliko – da nema više napora onoga za dušu, kad hoće da se stavi u prisutnost tvoju. Ne – Isuse, jer se duša moja ne treba da tek stavlja u nazočnost Tvoju, jer ona u njoj živi i bivstvuje. O, kako je lijepo živjeti u prisutnosti Tvojoj, Isuse.“
Evo zrelih odluka njezine predane duše.
„Ljubav gajiti veliku, veliku prema Bogu. Hoću, hoću, Isuse, da ljubim više, više od sviju – hoću ljubav moja najveća da bude.
Vježbati se u molitvi pravoj – molitvi koja dušu s Bogom sjedinjuje – molitvi Bogu koja i čast i hvalu i diku daje – moliti mnogo vazda i bez prestanka.
Za ljubav Božju čuvat ću se kroz život svoj cijeli svom pomnjom i svim marom svojim svakoga pa i najmanjega lakog grijeha.
Isuse, radije sve muke podnijeti nego ijednim pa i najmanjim svojevoljnim grijehom uvrijediti Tebe.
Savjesnije i točnije unaprijed ispitivati dana svakoga savjest svoju.
Svim marom njegovati cvjetić poniznosti, a oholosti navijestiti ljuti rat, koji će trajati uz pomoć Božju dok je ne svladam.
Većim, većim žarom štovati blaženu Gospu.“
Danicu možemo zvati apostolom Božje ljubavi. Cijeloga je života njezina molitva bila: ljubiti Boga još više, više od sviju. Dakako da smo za to kao Božja stvorenja osposobljeni. Ona je sebe ponudila Bogu za spasenje duša.
„Isuse, duša ima mnogo, vrlo mnogo i sve one za vječnost su stvorene. – Da, za vječnost – za sretnu vječnost, Bože, Ti si ih stvorio za nebo ono lijepo. Ali jao, velika množina duša ovih i ne mari i ne zna za nebo. Zar da propadnu – vječnost da im bude u paklu? – Ah, ne, ne, Bože moje milosrđe, milosrđe! Znam, milosrđe u Tebe je beskrajno, ali i pravda svoje traži. Gospode, kako da se zadovolji pravdi Tvojoj velikoj? – O kad bih mogla pravdi ovoj velikoj zadovoljštinu dati samo duše da se spasu. A kako? Koliko puta ja razmišljam kako? Molim, ali molitve su moje slabe, kako da zadovolje pravdi Božjoj, koji je tako često i teško povrijeđen. … I boli prikazujem svoje – boli svoje, a i te su tako neznatne i malene. O da mogu trpjeti mnogo, mnogo, o da mogu trpjeti teško – kako bih ja rado trpjela za spasenje duša. Bože moj, čuj što te molim. Poslao si mi bolest, kažu tešku, a meni nije teška, poslao si mi bolest, daj uzmi je od mene prikazanu kao žrtvu, za spasenje duša.“
Na drugom mjestu piše:
„Bolesna sam, znam dobro bolest moju, znam, mnogi je se plaše, Isuse – a meni je draga. Griješim li ako kažem da mi je ona draža no i sam samostan? Draža mi je, jer mi daje prilike često da trpim. Daje mi bolove – neprilika – teškoća i duševnih i tjelesnih. I bolova duševnih pripravlja mi više – a duša kad boli, koliko je to veća bol i od najveće tjelesne boli. Isuse moj, ja volim bolest moju, i što mi više daje prilike da trpim, to je više volim. Draga je meni bolest moja, jer mi daje prilike da budem sličnija Tebi, moj Isuse, da prikažem bolove svoje Tebi za spasenje neumrlih duša, a Ti da ih združene s bolovima svojim prikažeš Ocu nebeskom. Isuse, trpjeti iz ljubavi prema Tebi, za spasenje neumrlih duša želim. Isuse!
Malena i niska rasta, Danica je i duhom bila malena, siromašna, onakva kakvih je Kraljevstvo nebesko.
Svoju je smrt iščekivala.
„Radujem se da će se sve to brzo svršiti – smirit će se ovo moje vječno putovanje, da svršit će se u nebu. Slava Božja kroz svu vječnost – slavit ćemo Boga na najsavršeniji način i ljubiti – Boga, za slavu kojega tako se malo staramo.”
Željeno odredište Danici bilo je nebo. Pred sam je kraj života umorna od boli s mukom zapisala:
„U nekom slatkom zanosu i žaru, što mi dušu prožima samo jedno želim: ljubiti jako – ljubiti jako – trpjeti – trpjeti mnogo za spasenje duša mnogih – mnogih. – Zato mi je bolest moja mila – neizrecivo mila – jer bar nešto tako imam da prikažem Bogu dobrome za spasenje duša … A čežnja za nebom – lijepim nebom, gdje se samo ljubi – za nebom čežnja tako je silna te često i često potoke prolijevam suza želeći što prije u nebo. Čini mi se da sam djetešce malo, što gorko plače kad ne može onamo kuda ga želja vuče. – Znam sigurno da ću u nebo – jer je pouzdanje moje u milosrđe Božje veliko – moguće i preveliko – znam da ću u nebo – ali se meni dani tako dugi čine – dugi su.”
Po svojoj je ljubavi dobri Bog u svoj zagrljaj privinuo ovu svoju službenicu koja Ga je već na ovom svijetu jasno vidjela. Neka i nama otvori oči za stvarnost Božje prisutnosti, upoznajmo je i učimo od nje.
(Svi su navodi iz knjige Biserke Kolarec, Danica Isusova, Naklada sv. Antuna, Zagreb, 2026. prema izvorniku Autobiografija, dnevnik, korespondencija i pjesme Danice Širola, priredila S. M. Slavica Buljan, FDC, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu, Zagreb, 2025.)