SVJEDOČANSTVO MISIONARA

Radostan dan u džungli – ispovijed i pričest nakon 16 godina čekanja

Sedam dana vozili smo se – pripovijeda jedan redemptorist, misionar u području rijeke Amazone – u malom motornom čamcu do župe Coari Grande. To je bilo moje prvo misijsko putovanje u Braziliji, ali se kod njega nisam osjećao dobro. Nebrojeno puta zalutali smo u mnogobrojne rukave Amazone. Već je prošlo 23 sata otkako smo vidjeli zadnju kuću…

Foto: Shutterstock

Foto: Shutterstock

Kad smo se vozili oko jednog zavoja, ugledali smo kolibu, a zatim ženu koja je na rijeci prala rublje. Zaustavili smo se i dali joj znak. Ona je skinula s glave slamnati šešir i dala nam znak i upute kako da pristanemo. I mi smo si prokrčili put do kopna.

Žena je bila veoma stara. Dronjci koji su joj pokrivali tijelo jedva bi se mogli nazivati odjećom. Zabezeknula se, a tada uskliknula: “Vi ste svećenik! Vi ste svećenik!”

“Da, ja sam svećenik!”

Tada je počela plakati. “Moj Bože, moj Bože!”

To je više zvučilo na molitvu nego na uzvik.

Pokleknula je, zamolila moj blagoslov i poljubila mi ruku. Klečeći još na koljenima upitala me: “Zar ne, da ćete doći k nama u kuću. Dođite i pohodite mog muža!”

“Vrlo rado!”

Penjali smo se uz blatnjavi brežuljak do kuće, tipične amazonske kuće sa slamnatim krovom, slamnatim zidovima na tri strane – dok je četvrta bila otvorena – i podom od drvene kore. Čitavu je kuću držala na okupu žilava povijuša kakve rastu u džungli.

Žena se penjala po primitivnim stepenicama do svoje jednosobne kolibe, a mi smo je slijedili. Unutra je došla do mreže protiv komaraca, koja je u kutu prekrivala jednu hasuru i čuli smo je kako govori: “João, Padre je došao, Otac je tu, João!” Tada su se skupa razgovarali otprilike jednu minutu.

Ja sam međutim gledao oko sebe. Žena je spustila jednu stranu mreže i namignula mi. Sagnuo sam se ispod mreže i na hasuri našao starog čovjeka, čiji mi je pogled zaustavio gotovo dah.

Koža na licu bila je sablasne zelenožute boje. Jaku oštro smeđu bradu nije brijao već mjesecima. Kad je obuhvatio moju ruku, osjetio sam kako je topla od groznice. Jedva je govorio, kao umirući. Očevidno je bio teško bolestan.

“Jeste li vi uistinu svećenik?” upita me.

“Jesam!”

Gledao me je suznim očima i progovorio: “16 godina čekam već da ovamo dođe svećenik. Ukočen sam i nadam se da ću se uskoro osloboditi. Sve sam se godine molio za to, da bih se mogao prije smrti još ispovjediti. Hoćete li me dakle ispovjediti?”

“Dakako!”

Ispovjedio sam ga, ali ne znam tko je bio više ganut, starac ili ja? Tada sam pošao u drugi kut sobe te ispovjedio staricu.

“Možemo li se i pričestiti?”

To su tako željeli. Pošao sam u stranu i zamolio mog pomoćnika da mi donese misni kovčeg. Gledao me je velikim očima.

“Sada će biti sveta misa?” –  a bilo je 4 sata poslije podne.

“Da, sada!”

Donijeli smo pribor, no u kolibi nije bilo mjesta da ga izložimo. “Postavite ga tamo na tlo!” rekao sam i pokazao na stranu kuće što nije imala zid. Pod mi je trebao služiti kao oltar. Dok sam se oblačio, upitala me starica smije li prisustvovati svetoj misi u svojim dronjcima, jer nema drugog odijela.

“Senhora”, rekao sam joj, “vaša je duša sada obučena kao u kraljice. Stoga ne mislite na tjelesno odijelo!”…

Nakon svete mise ispripovijedala mi je starica, da sam ja prvi svećenik koji se je nakon više od 20 godina pojavio u tom kraju. Prije dvije godine prolazio je tuda doduše neki svećenik, ali se nije mogao iskrcati zbog nepogodnosti od vode.

Zavlačio sam odlazak dokle je išlo. No napokon morao sam se oprostiti.

Spustili smo se u naš čamac i otplovili. Starica je nepomično stajala na obali i gledala za nama. Mahali smo joj, a ona je odvraćala. Napokon je klekla i sagnula se nad svoje pranje.

Josip Antolović SJ

Objavljeno: 27. srpnja 2016.

Možda vam se svidi