Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio. (Lk 9,58)

Siromaštvo je prva krepost koju možemo nasljedovati od Spasitelja. U tome možemo promatrati troje.

1. Ako siromaštvo promatramo u naravnom stanju, samo u sebi, bit će nam dakako odvratno. Ali ako ga promatramo očima vjere, nadnaravnom stanju, gdje ga je uzdigao Sin Božji, vidjet ćemo da je krasno i da je temelj apostolskoga života.

Prije Isusa Krista nije se znalo za vrednotu ove kreposti. Svijet je bježao od nje. Ali kad ju je utjelovljena Riječ uzela na sebe sa svojom ljudskom naravi, Ona ju je posvetila u svojoj divnoj osobi. Ona ju je oplemenila i kao pobožanstvenila, stavila u nju toliko milosti i duhovnoga bogatstva da je postala ljubav i naslada svetaca. Sveti je Franjo časti kao svoju kraljicu i miluje je kao svoju zaručnicu. Sv. Ignacije hoće da je ljubimo kao svoju majku i smatramo je bedemom vjere koji nas štiti protiv zlog neprijatelja.

2. Vidimo koliko ju je Sin Božji ljubio; na kakav ju je način vršio. Htijući postati čovjek izabrao je siromašnu majku. Rođen je usred siromaštva, a dokaz za to su nam betlehemska špilja i jaslice. Siromaštvo ga je pratilo za čitavoga njegova života, trideset godina je živio od svojega rada, rada Blažene Djevice i sv. Josipa. Otkad je počeo prijateljevati s ljudima, živio je samo od milostinje i nikad nije imao ništa svojega. Lisice, kaže On, imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio. Za prve je učenike izabrao samo siromašne ribare. Trpio je svaki prezir i svaku nepogodu koje obično dolaze od siromaštva. I umro je u golotinji križa onda kad je sve izgubio, prijatelje, čast, poštovanje, ugled; kad su mu skinuli čitavo odijelo, oduzeli sva zemaljska dobra, kada je, štoviše, bio lišen božanskih utjeha koje su pripadale Njegovu stanju slave; kad više nije ništa zemaljskoga imao osim pogrde i boli.

3. Pogledajmo nasljedujemo li Spasitelja u vršenju ove kreposti. Cijenimo li siromaštvo? Ljubimo li ga? Je li nam drago osjećati njegove posljedice? Ne bojimo li ih se? Pouzdajemo li se potpuno u Boga u uzdržavanju i u svim tjelesnim potrebama? Nije li nam možda bogatstvo drago i ne tražimo li ga požudno? Ne tražimo li neprestano novac za svoj namještaj? Jesmo li zadovoljni kad nam se daje ono što je najgadnije i najsiromašnije? Ne cijenimo li više i ne volimo li više bogate osobe upravo zato što su bogate?

Ništa toliko ne škodi kršćanstvu kao redovnik koji je na svjetovan način vezan uz imetak. To je ono što ispunja svijet sablaznima, osobito kad je riječ o redovnicima kojega reformiranog reda ili reda koji je u prvom žaru. Toliko sablazni ne izazivaju redovi koji su se donekle zapustili.

Siromaštvo i poniznost naših prvih otaca pribavili su Družbi Isusovoj više poštovanja nego znanje i njihovi veliki talenti i naklonost zemaljskih velikaša.

Ako prestanemo vršiti ove dvije kreposti, izgubit ćemo dobar glas i nećemo više davati nikakve plodove.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Louisa Lallemanta “Nauk o duhovnom životu”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.