Trapio se i živio u krajnjoj oskudici, nastojeći svesrdno što potpunije prići Bogu.

I kad je njegovo srce već sve do dna bilo jednostavno i predano, on se, u ustrajnosti svoje nakane, nije prepoznavao u punini Bogom preobražen.

”Gospodine”, molio je, ”optereti me mukama i nevoljama da se pročistim.” I Bog mu usliša molbu.

Dođoše k pustinjaku nepoznati ljudi i predadoše mu silno bogatstvo. ”Ovo je tvoj dio naslijeđa”, rekoše mu.

Pustinjak se ne zbuni te, uzevši sa sobom sve to bogatstvo, pođe među gladne i gole, među siromašne što su živjeli po predgrađima bogatih gradova i sve im razdijeli govoreći: ”Ovo su darovi Gospodnji.”

Vrativši se u pustinju, nastavi moliti svoju molitvu. Ne prođe mnogo vremena kad ponovno dođoše neki nepoznati ljudi te mu javiše da je njegov rod izumro pa da njemu pripada palača njegove obitelji.

Pustinjak se ne zbuni. Pođe k palači što mu je pripala, rasproda sve što je u njoj smatrao suvišnim pa je preuredi u bolnicu koju otvori svima jadnima i napuštenima. Novac koji je dobio od prodaje imetka svoje obitelji preda onima kojima je povjerio upravljanje bolnicom.

Potom se vrati u pustinju. I opet ne prođe mnogo vremena, kad mu glasnici javiše da ga je narod izabrao za kralja. Pustinjak, pokorivši se volji naroda, pođe u prijestolnicu gdje ga narod okruni. Vladao je mnoge godine mudro i zauzeto za dobrobit naroda. Sam je pak živio u tihoj skromnosti čineći svakome dobro. Glas o njemu proširi se cijelim svijetom i ljubljahu ga svi narodi.

Jedne večeri reče u svojoj molitvi: ”Sve ove i mnoge godine svojega života molim te za muku i nevolje, a ti mi ih uskraćuješ. Usliši me bar sada, u ove stare dane.”

Gospodin mu reče: ”Kušao sam te mnogim i teškim mukama i nevoljama. No, budući da si čitav u meni, nisi ih osjetio niti prepoznao.”

Stjepan Lice