DUHOVNA PRIČA

Priča o mački koja je bila tema jedne ispovijedi

“Trenutak kada sam shvatio da su naši svećenici najdivniji i najnedostižniji, najstrpljiviji i najveći ljudi na svijetu”

Foto: Shutterstock

Dobro se zna koliko se kod nas voli raspravljati o svećenicima i kako ih se voli kritizirati. Stoga sam se prilično iznenadio kada mi je jednom, dok sam još bio na službi u donskome manastiru, prišao naš parohijan Nikolaj i rekao:
– Sada znam: najbolji, najveći, najstrpljiviji i najdivniji ljudi na svijetu jesu svećenici!
Začudio sam se i upitao ga što ga je najednom potaklo na takve misli.
Nikolaj je odgovorio:
– Imam mačka. Vrlo je dobar, pametan i lijep. Ali ima nešto čudno kod njega: kada žena i ja odemo na posao, popne nam se na krevet
i, da oprostite na izrazu, obavi nuždu. Na sve moguće načine pokušavali smo ga odučiti od toga: tjerali smo ga, kažnjavali – sve je bilo uzalud. Na kraju smo oko kreveta postavili pravu barikadu. Međutim, kada sam se vratio kući, vidio sam da je barikada srušena, a mačak se opet probio do kreveta i obavio tamo svoju prljavu stvar. Toliko sam se razljutio da sam ga zgrabio i jednostavno premlatio! Mačak se toliko uvrijedio da se podvukao pod stolicu, sjeo i zaplakao. Doista je plakao! Suze su mu kapale iz očiju, prvi put sam vidio takvo što! Uto je došla moja žena i navalila na mene: „Kako te nije stid? I ti si mi neki pravoslavac! Ne ću s tobom ni riječ progovoriti dok se ne pokaješ kod svećenika za svoj zvjerski, odvratan i nekršćanski postupak!“ Ništa mi drugo nije preostalo, a i savjest me mučila, pa sam ujutro došao u manastir na ispovijed. Ispovijedao je iguman Gleb. Čekao sam svoj red i sve mu ispričao.

Otac Gleb bio je vrlo dobar čovjek, sredovječni iguman iz Trojstvene lavre svetoga Sergeja, koji je tada privremeno služio u donskome manastiru. Kada bi ispovijedao, obično bi stajao nalakćen na jedan stalak i tako bi, poduprijevši bradu šakom, slušao grijehe parohijana.
Nikolaj mu je iskrena srca i vrlo podrobno ispričao svoju tužnu priču. Trudio se da ništa ne prešuti i stoga je podugo govorio.
A kada je završio, otac Gleb je na trenutak zašutio, uzdahnuo i progovorio:

– Mda… Naravno da baš i nije sve na dobro izišlo…! Samo, jedno ne razumijem: taj Kopt (ruska riječ za mačku je kot, nap. prev.), on je student nekakav, što li? Što, nema mjesta za nj u studentskome domu?
– Kakav Kopt? – upitao je Nikolaj.
– Pa taj koji živi kod vas, o kojemu smo sada razgovarali.
– I tek sam onda shvatio – završio je svoju priču Nikolaj – da je otac Gleb, koji je bio malo nagluh, deset minuta ponizno slušao besmislice o Koptu koji iz nekoga razloga živi kod nas u stanu i vrši nuždu na naš krevet, a kojega sam ja zvjerski premlatio tako da se on zavukao pod stolicu i tamo se rasplakao… I u tome sam trenutku shvatio da su naši svećenici najdivniji i najnedostižniji, najstrpljiviji i najveći ljudi na svijetu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

o. Tihon Ševkunov

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Nesveti sveti i druge priče”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 20. siječnja 2019.

Možda vam se svidi