Jednom davno živio je jedan kineski zemljoradnik, udovac. Zemljoradnik i njegov jedini sin sa svojim jedinim preostalim konjem naporno su radili za hladnih zimskih vjetrova i pod užarenim zrakama ljetnoga sunca. Jednoga dana sin nije zaključao vrata staje kako je trebalo, i konj je pobjegao.

Kada su susjedi doznali što se dogodilo, došli su k zemljoradniku i rekli: „Kakva je to žalost! Bez konja nećeš moći održavati svoju farmu. Kakav je to promašaj što tvoj sin nije dobro zaključao vrata! Kakva tragedija!”

Zemljoradnik je odgovorio: „Možda jest, možda nije.”

Sljedećega se dana nestali konj vratio u zemljoradnikovu staju, a s njim je došlo šest divljih konja. Zemljoradnikov sin čvrsto je zaključao vrata staje iza svih sedam konja.

Kada su susjedi doznali što se dogodilo, došli su k zemljoradniku i rekli: „Kakvu sreću ovo donese! Sa sedam konja moći ćeš farmu održavati uz njih tri, a ostale prodati za velike novce. Kakav je to blagoslov!”

Zemljoradnik odgovori: „Možda jest, možda nije.”

Sljedećega je dana zemljoradnikov sin krotio jednoga od divljih konja. Sin je bio zbačen s konja, teško je pao na stijene, i slomio nogu.

Kada su susjedi doznali što se dogodilo, došli su k zemljoradniku i rekli: „Kakva je to velika žalost! Sada nećeš moći računati na sinovu pomoć. Kakav je neuspjeh to što nije ispravno krotio konja! Kakva tragedija!”

Zemljoradnik odgovori: „Možda jest, možda nije.”

Sljedećega dana stigao je general kineske carske vojske kako bi sve mladiće iz sela unovačio u vojsku. Njihov je zadatak bio boriti se na prvoj crti bojišnice protiv užasnoga neprijatelja ogromne snage. Zemljoradnikov sin zbog svoje slomljene noge nije unovačen.

Kada su susjedi doznali što se dogodilo, došli su zemljoradniku i rekli: „Kakva velika radost! Tvoj je sin izbjegao suočavanje sa sigurnom smrću na prvoj crti bojišnice. Kakav je to blagoslov!”

Zemljoradnik odgovori: „Možda jest, možda nije.”

Što ova priča znači?

Možda nas priča o kineskome zemljoradniku uči da trebamo oprezno prosuđivati što je zapravo tragedija, a što trijumf. Možemo li stvarno uvijek procijeniti što je sreća, a što nesreća? Možda bi mudrija strategija bila suzdržati se od prosuđivanja, a ne definitivno ustvrditi da je ono što se dogodilo dobro ili loše? Možda nas – kako je ustvrdio popularizator istočnjačke filozofije Alan Watts – priča uči radikalnom skepticizmu, jer je nemoguće reći je li išta što se dogodi dobro ili loše.

S druge strane, stoički filozof poput Epikteta priču bi možda vidio kao zemljoradnikovo ispravno odvajanje od onoga što on ne može kontrolirati – od stvari prema kojima bi trebao biti ravnodušan. U svojemu djelu Enchiridion Epiktet je naučavao:

„Postoje stvari koje jesu u našoj moći, a postoje stvari koje su onkraj naše moći. U našoj su moći mišljenje, cilj, želja, nesklonost, i – jednom riječi – sve naše vlastite stvari. Onkraj su naše moći tijelo, vlasništvo, ugled, služba, i – jednom riječi – svaka stvar koja nije naša vlastita.”

Gubitak konja, dobivanje novih konja, sinovljeva slomljena noga, i to što mu je sin izbjegao smrtonosnu borbu – sve su to stvari koje nisu bile u zemljoradnikovoj moći, nije ih mogao kontrolirati. Prema stoičkome gledanju, zemljoradnik je mudar što ne pušta da ga te izvanjske stvari uznemiravaju. Kako je rekla američka prva dama Martha Washington:

„Odlučna sam da ću biti radosna i sretna u kakvoj se god situaciji našla, budući da sam naučila da veliki dio našega jada ili nesreće nije određen našim okolnostima, nego našim duševnim raspoloženjem.”

Zemljoradnik kao da ima ono za što molimo u „Molitvi za mirnoću”: „Bože, daj mi mirnoću da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti, i mudrost da raspoznam razliku između to dvoje.”

Ili nas priča možda uči da ono što se ispočetka čini lošim može u konačnici biti blagoslov. Kratkoročno razmišljanje nije uvijek najjasnije. Koliko je često nešto što se isprva činilo velikom zaprekom, ili čak tragedijom, postalo početkom nečega velikoga? To znam iz iskustva. Zar često tek osvrćući se vidimo da je poteškoća bila ono što nam je trebalo da narastemo i procvjetamo na duge staze? Bolna i zahtjevna iskustva često vode do razvoja, naročito onda kada na njih počnemo gledati kao na prigode da rastemo u vještinama, u krepostima, i u vezama. Starogrčki dramatičar Eshil rekao je: „Onaj tko uči mora patiti. Čak i našemu snu bol koja se ne može zaboraviti kap po kap pada na srce, i u našemu očaju, protiv naše volje, mudrost nam dolazi po milosti Božjoj, što ispunjava strahopoštovanjem.” Strašno trpljenje tako je opasan lijek da pravo primijeniti ga ima jedino Božanski Liječnik.

Možda nas priča o kineskome zemljoradniku uči o složenoj povezanosti trpljenja i dobrobiti. Ponekad ono što je uistinu loše (slomiti nogu) može dovesti do nečega dobroga (izbjeći smrt u borbi). A ipak, ono što je loše ostaje loše, čak i ako iz toga proizađe nešto dobro. Uvijek je loše kada se dogodi pokušaj umorstva. No u nekim slučajevima pokušaj umorstva dovede do nečega dobroga, na primjer, do konačnoga hvatanja serijskog ubojice. Slično tome, ono što je dobro ostaje dobro, čak i ako iz toga proizađe nešto loše. Dobro je da muž i žena imaju dijete, čak i ako godinama kasnije bude nešto loše – da dijete postane kriminalcem.

Priča o kineskome zemljoradniku može nas također naučiti nešto o nečemu što u konačnici – usred zapletenih puteva manjih dobara i zla u životu – smatramo dobrim i zlim. Za ljude koji su vjernici konačno dobro jest vječno uživanje savršene Ljubavi, savršene Dobrote i savršene Ljepote. To se naziva rajem – zajednicom svih onih koji jedni druge i Boga savršeno ljube. Konačno zlo jest vječna usamljenost koju smo sami htjeli, srce zauvijek podijeljeno protiv sebe, volja zauvijek frustrirana u potrazi za dobrom. U svojemu spjevu Pakao Dante je zamišljao sudbinu najgorih izgubljenih duša u najnižemu – devetomu – krugu pakla. Oni su u najhladnijoj i najmanjoj zatvorskoj ćeliji koju se može zamisliti, posve zarobljeni u ledu, izolirani jedni od drugih, i nemaju čak ni najmanje slobode. Led stvara Sotona, koji plače suze frustracije dok mlatara svojim velikim krilima, uzalud se pokušavajući osloboditi iz leda. Sotonina uzaludna, plačna borba protiv Boga samo stvara još više i više leda, i vrag je sve zarobljeniji.

Veliki francuski romanopisac Léon Bloy jednom je napisao: „Jedina prava žalost, jedini pravi neuspjeh, jedina prava tragedija u životu jest da ne postanemo svecima.” Ako je tako, onda je jedina savršena sreća, jedini konačni uspjeh, i najveći blagoslov u životu – postati svecem.

Hoćemo li jednoga dana vi i ja uživati savršenu sreću svetaca?

Možda hoćemo, možda nećemo.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.