Bio jednom neki veoma bogat čovjek. Bio je vlasnik mnogih trgovina, tvornica i banaka, tako da su mu svakog tjedna automobilima dovozili novac u palaču. Nije više znao kamo bi ga stavio i kako potrošio. Kupovao je sve što je želio: avione, lađe, vlakove, zgrade, spomenike itd. Neprestano je istraživao što bi kupio.

Došao je tako dan kada je imao sve, nije bilo stvari koju nije posjedovao. Sve je bilo njegovo. Ipak, nešto nikako nije mogao imati. Koliko god je kupovao, jednu stvar nije mogao naći, a to je bila radost. Nije našao ni jednu trgovinu gdje bi prodavali radost.

Trudio se da je po svaku cijenu kupi, jer je to bila jedina stvar koju nije imao. Obišao je pola svijeta da je pronađe, ali bez uspjeha. Jednoga dana nađe se u nekom malom selu i sazna da bi mu mogao pomoći neki mudri starac koji je živio na vrhu brda u siromašnoj kolibici. Uputi se k njemu, nađe ga i reče: “Meni su rekli da bi mi ti mogao pomoći pronaći radost.”

Starac ga pogleda smiješeći se i odgovori:

“Već si je susreo, prijatelju, ja imam puno radosti.”

“Ti?” upita začuđeno bogataš. “Kako, kad imaš samo malo više od siromašne kolibe?”

“Naravno, i baš zato imam radost, jer ja sve što imam dajem onima koji trebaju”, ustvrdi starac.

“Zar se tako stječe radost?” upita bogataš.

“Tako sam je ja pronašao”, odgovori starac.

Bogataš se vrati zabrinut. Malo zatim odluči razdijeliti sve što mu nije potrebno onima kojima je trebalo. Na svoje veliko iznenađenje, počeo je osjećati radost. Uvjerio se daje više radosti u davanju i usrećivanju drugih, nego u posjedovanju i primanju mnogih stvari koje se čuvaju za sebe.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “365 malih priča za dušu 2”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.