Evo priče:

Ima dolje u dalekoj, tužnoj ravnici polje, koje narod zove: „polje milosrđa“. Bila godina rodna ili nerodica, na tom je polju žito uvijek gusto, klasje uvijek teško, a ptičice nebeske ne diraju u njega, nego kad mine žetve, one se na stotine spuste na polje i pabirče ostatke žetve, a narod opet kaže da kupe mrvice Dragušina kolača.

Bila je u staro doba majka i kći, a živjele su u osamljenoj kućici na dalekoj toj ravnici. Na sam Badnjak izašla mala Draguša bosa i u izderanoj haljini na prag kolibe da nahrani ozeble ptičice mrvicama kruha, kako bi to svaki dan zimi činila.

No baš na taj dan imale su majka i Draguša vrlo malo kruha, ostalo je dakle i malo mrvica — tek pola šačice. Dobroj se Draguši ražale male ptičice što su sa sviju strana izlijetale iz grmlja koje se savijalo pod hrpama snijega.

„Hladan vam je stan, moje sirotice, a malo je mrvica u mene“, tužno će Draguša.

Uto se sjeti da čuva u džepu svome blago veliko: dva kolača, koje joj je dala kuma da Draguša i majka njezina sebi zaslade sutra Božić. Čuvala ih Draguša ko oko u glavi. Ti su im kolači bili sve Božićno slavlje u njihovoj bijedi. — Ali Draguša videći gladne ptičice reče: „Smrvit ću vam svoj kolač, male sestrice moje, znajte i vi za Boga i njegovu dobrotu!“

I radosna srca mrvila je nasitno, nasitno svoj slatki kolač oblizujući samo oslađene prstiće. Onda prostre svoju maramicu na čisti bijeli snijeg da ne propadne ni mrvica u njem — i ptičice su jatimice dolijetale na maramicu, a sjedale su Draguši na ruku i kljuckale joj nježno prstiće i ustanca.

I dok je Draguša radosno gledala svoje ptičice, doleti među njih krasan bijeli golub. Nikad ga Draguša još nije vidjela među svojim ptičicama i začudi se, a pričini joj se u isti mah da čuje glas koji veli: „Pričekaj, Dragušo, ovdje, maleni će Božić doći da blagoslovi ovo polje i mrvice tvoga milosrđa!“

I za tren se bijeli golub vine s mrvom Dragušina kolača opet uvis — i nestane ga tamo daleko u magli tužne ravnice.

Draguša je čekala, jer je vjerovala da će Božić doći; čekala je u svojoj kratkoj izderanoj haljinici, jer je bila vikla zimi, i jer joj ona nije mogla vjere oduzeti.

Dok je ona čekala sklopivši pobožno ruke na toplom srdašcu, začuje laku zvonjavu praporaca, tihi topot mekanih nožica, i tamo iz daleke magle pojave se zlaćane saonice, a pred njima upregnuta dva velika bijela zečića. U zlaćanim saonicama vozi se mali Božić u modroj odorici, okružen zlatnim sjajem, kakav je na oltaru seoske crkve. Saonice stanu uz Dragušu.

Maleni Božić pruži svoju ručicu nad Dragušinu glavu i progovori: „Blagoslovena ti i ovo polje!“ I pristupivši, uzme šačicu mrvica s Dragušine maramice, mahne rukom te ih posije dalekom ravnicom veleći: „Od dobrote jednoga djeteta bilo navijeke blagosloveno polje ovo!“

A onda se mali Božić obrati Draguši i reče joj:

„Pruži mi maramicu svoju da mrvice s nje prospem pred prijestolje Oca svoga, a za uzvrat evo tebi darova!“

I u maleni, trošni zaprežić Dragušin metne Božić darova u izobilju. Za tren odletješe bijeli zečići sa zlaćanim saonama u laku maglu, a u mraku, koji je međutim pao, ostao je sjajan trag kao da je zvijezda preletjela. — I bio je majci i Draguši blag božični dan, i svim ostalima na blagoslovenom polju.

Tako završi baka Manda. Zamišljena djeca prošute malo, a onda zapita Zorka u po glasa:

„A je li to sve istina, bako?“

„Ne znam, lane moje, je li ta priča istinita, ali istina je da je svaka zemlja blagoslovena koju dobar čovjek gazi!“