Raoul Follereau, francuski pisac i “apostol oboljelih od gube”, koji je cijeli život posvetio borbi protiv te bolesti, iznosi ovo potresno svjedočanstvo

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Follereau je posjetio bolnicu za gubavce na jednom otoku na Pacifiku. Mjesto nepodnošljivih strahota. Živi mrtvaci, očaj, zapomaganje, rane, osakaćeni ljudi.

Pa ipak, u cijeloj toj pustoši, neki bolesni starac uspio je sačuvati žarki sjaj u očima i osmijeh na licu. Trpio je u tijelu kao i svi ostali njegovi supatnici, ali je pokazivao izuzetnu živost i ljubazno se ophodio prema drugima. Znatiželjan zbog tako čudesnog ponašanja među jadnim očajnicima, Follereau je tragao za objašnjenjem pitajući se: što je tom čovjeku davalo izuzetnu snagu, te je živio vedro unatoč svemu što ga je snašlo? Pratio ga je potajno i otkrio da svako jutro, u ranu zoru, starac odlazi na isto mjesto uz rub žičane ograde koja je opasivala bolnicu.

Tamo bi sjeo i čekao. Nije promatrao izlazak sunca, niti divote zore na Pacifiku. Čekao bi sve dok se s druge strane ograde ne bi pojavila starija žena s finim borama na licu i s očima u kojima se zrcalila blagost. Žena nije govorila. Kao da je donijela samo taj svoj tihi i neupadljivi osmijeh. Starac, ozaren tim osmijehom, također se blago smiješio.

Sporazumijevanje šutnjom trajalo je nekoliko minuta, a nakon toga starac bi se digao i vratio u kolibu. Ponavljao je to svakog jutra. Bilo je to nešto poput njegove svakodnevne pričesti. Gubavac je, okrijepljen i ohrabren smiješkom one žene, mogao podnijeti dan koji je bio pred njim. Tako iz dana u dan.

Kad ga je Follereau upitao tko je ta žena, gubavac mu je odgovorio:

»To je moja supruga!« Zatim je nakon kratke šutnje dodao: »Prije nego sam došao ovamo, ona me je kriomice liječila svime što je sama pronalazila. Vrač joj je bio dao neku mast kojom bi mi mazala cijelo lice osim djelića koji bi nježno poljubila… Ali eto, sve je bilo uzalud. Uhvatili su me i doveli ovamo. Ona je došla za mnom. Svakog je dana mogu vidjeti i po tome znam da sam živ. Zbog nje mi je život još uvijek drag.«

Bruno Ferrero

——————————————-

Zacijelo se jutros i tebi netko nasmiješio, makar ti to možda nisi ni zapazio. Sjeti se, danas netko očekuje i tvoj osmijeh.

Ako uđeš u crkvu i u tišini širom otvoriš svoju dušu, osjetit ćeš da te je Bog prvi primio sa smiješkom.

——————————————-

[facebook]Za više duhovnih priča – klikni like![/facebook]