Neki kralj sazove na dvor sve čarobnjake svoga kraljevstva: “Želio bih uvijek biti primjer svojim podanicima. Pokazati im da sam čvrst, miran i hladnokrvan na sve životne nevolje. Događa mi se da sam tužan i potišten zbog kakve nevolje ili zle sreće. Drugi put me preplavi neizmjerna radost zbog iznenadna uspjeha. To mi se baš ne sviđa. Osjećam se kao orahova ljuska na valovima nepredvidive sudbine. Načinite mi amajliju koja će me čuvati od takvih duševnih stanja i tužnih ili pretjerano radosnih raspoloženja.”

Čarobnjaci odustajahu jedan za drugim. Znali su načiniti amajlije ljudima u raznim nevoljama, ali začarati kralja ne bijaše nimalo lako. Kraljeva srdžba samo što ne bijaše planula kad se pojavi neki stari mudrac i reče: “Veličanstvo, sutra ću ti donijeti prsten. Čim ga pogledaš razveselit ćeš se ako si tužan, a smiriti ako si uzrujan. Bit će, naime, dovoljno da pročitaš čarobnu rečenicu koja će u nj biti urezana.”

Starac se vrati sutradan i u grobnoj tišini, jer svi napeto očekivahu da čuju čarobnu rečenicu, uruči kralju obećani prsten.

Kralj ga pogleda i pročita rečenicu koja bijaše urezana u srebrni krug: “I ovo će proći.”

Sve ima svoje doba
i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.
Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja;
vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog.
Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja;
vrijeme rušenja i vrijeme građenja.
Vrijeme plača i vrijeme smijeha;
vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.
Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja;
vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje.
Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja
vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja.
Vrijeme deranja i vrijeme šijenja;
vrijeme šutnje i vrijeme govorenja.
Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje,
vrijeme rata i vrijeme mira.

Koja je posleniku korist od njegovih napora?
Razmišljam o mučnoj zadaći što je Bog zadade sinovima ljudskim.
Sve što on čini prikladno je u svoje vrijeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Bog čini od početka do kraja.
Znam da nije druge sreće čovjeku osim da se veseli i čini dobro za svojega života.
I kad čovjek jede i pije i uživa u svojem radu, i to je Božji dar.
I znam da sve što Bog čini, čini za stalno. Tome se ništa dodati ne može niti mu se može oduzeti; a Bog čini tako da ga se boje.
Što biva, već bijaše, i što će biti, već je bilo; a Bog obnavlja što je prohujalo. (Prop 3, 1–15).

Gornji tekst je izvadak iz knjige “365 malih priča za dušu”. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.