Današnje je mišljenje među nekim redovnicima i redovnicama da postoje poslovi tijekom kojih nije potrebno nositi habit, ili je to čak i nepoželjno. Čak i mnogi svećenici često hodaju gradom u civilu da ne bi nekoga sablaznili.

Tako odlaze u kafiće, šetaju gradom, plešu u svatovima i slično. Pogotovo se to odnosi na odlaske u kupovinu. Jer, netko bi se sablaznio kada bi, na primjer, došla neka redovnica u habitu i na blagajničku traku u trgovini stavila ovako nekakav popis stvari: deset litara tekućeg sapuna, deset kila tjestenine, nekoliko pakiranja salama i sira od po jednu kilu, nekoliko desetaka konzervi pašteta, tune i mesnih narezaka, petnaest litara mlijeka i tri one velike vreće brašna od po deset kila.

Takve je kupovine nerijetko obavljala sestra Jozefina, poglavarica samostana, časna majka. A ona je iz svoga habita izlazila samo kada bi se tuširala ili spavala.

Istina, često bi ju ljudi čudno gledali dok bi gurala svoja kolica trgovinom. Neki su se već i navikli na tu visoku i jaku ženu u habitu koja ima naviku pošteno napuniti stari samostanski bijeli kombi raznim potrepštinama.

No, brojni ljudi smatraju da časne sestre zapravo nisu ljudi – one žive od molitve krunice, ne jedu, ne govore, ne školuju se i, zapravo, ne postoje, barem ne na način na koji postoje svi ostali, normalni ljudi.

I tako je jednoga dana sestra Jozefina krenula prazniti svoja dupkom puna velika kolica na blagajnu, usput zbrajajući ponovo cijenu svakoga proizvoda u glavi. Čelo joj se orosilo, što od fizičkog posla, što od bojazni da se možda preračunala.

„No dobro, ako i jesam nešto krivo zbrojila, ostavit ću neke stvari sa strane na blagajni. Više-manje sam zbrojila sve kako spada“, razmišljala je.

Ona je toga dana na blagajnu stavila barem četiri puta više stvari nego što inače kupuju – imale su duhovnu obnovu za djevojke koje razmišljaju o ulasku u samostan.

Dogodilo se ovo: na te duhovne obnove odazove se uvijek nekoliko djevojaka, ništa posebno. Ponekad i odustanu dan ranije. Na to je sestra Jozefina pomalo i računala kada je vidjela koliko se djevojaka prijavilo ovoga puta. A prijavilo ih se njih dvadeset.

Kada je to vidjela, pomislila je da bi isto bilo da je pročitala da im se blokira kartica na mjesec dana, malo joj se i zamaglilo pred očima. Ionako su financijski plesali po rubu provalije. „Eto, pa ti moli za zvanja!“, palo joj je na pamet, pa se odmah udarila tri puta šakom po prsima.

„A dobro, tako je valjda i ljudima koji imaju puno djece – puno blagoslova, a i puno brige…“

Ona se odlučila usredotočiti na blagoslove, a brige je prepustila Isusu, jer ih zaista nije mogla riješiti.

Stojeći na blagajni, kada su već tri četvrtine proizvoda bili skenirani, sa svakim sljedećim bipom srce bi joj malo poskočilo. Poželjela je tada imati starinski habit s onom koprenom koja prekriva i čelo i vrat, a sa strane je tako široka da zaklanja periferni vid.

Poželjela je takvu koprenu jer joj je čelo bilo skroz sjajno od znoja, a perifernim je vidom vidjela još nekoliko ljudi koji stoje iza nje u redu. Među njima se isticala jedna sređena žena plave, nakovrčane kose do ramena u crvenoj haljinici. Ona je čitavo vrijeme cupkala, puhala i mrmljala nešto sebi u bradu.

„Isuse, daj mi snage!“, molila je u sebi sestra Jozefina, predosjećajući što je čeka.

I kada je ostalo još samo nekoliko proizvoda koji su trebali biti skenirani, a na brojke na ekranu su bile upravo onakve kakve je sestra Jozefina i očekivala, krenula je paljba.

„Pa zar nitko ovdje neće ništa reći? Sav pošten svijet radi i teško zarađuje za kruh, a ove časne nije stid ni u inflaciji kupovati kao za vojsku? Zar se bojite da će kraj svijeta pa se morate opremiti? Pa kako vas nije stid? Ostavite malo i za nas! Samo deset litara ulja, o, joj, sestro, pa ostalo je par komada na polici, niste uzeli! Strašno, zaista strašno!“ A bilo je tu izrečena i pokoja psovka.

Iako je svima bilo nelagodno, svi su šutili. Svi osim gospođe u crvenoj haljini. A kada je blagajnica pročitala iznos koji je sestra Jozefina trebala platiti, i kada je ona, naizgled mirno, rekla „U redu, karticom, molim“, gospođi u crvenoj haljini i lice i oči postale su crvene poput haljine. Jedino je plava kosa izgledala neobično, da je čovjek mogao pomisliti: „Šteta da nema crvenu kosu.“

Iako je sestra Jozefina imala jake živce, ovo ju je pomalo uznemirilo. Jedva je odgurala teška kolica do kombija, neprestano razmišljajući o onoj ženi. Čak je i prestala razmišljati o pitanju koje ju je morilo sve do toga trenutka: što će ona i ostale sestre jesti do kraja mjeseca. Jer ovo je bilo jedva dovoljno za dvadeset djevojaka ovoga vikenda.

Nakon što je sve stvari strpala u kombi i sjela za volan, izrekla je kratku molitvu da se smiri prije vožnje. Duboko je udahnula i krenula u rikverc. Već je bila izašla cijelom dužinom kombija i krenula je motati volanom kada je osjetila udarac. Pogledala je sa strane i vidjela crveni auto, a u njemu – pogodite koga.

Izašla je van i pogledala štetu – na kombiju je bilo izbijeno jedno stražnje svjetlo i pojavila se manja udubina. A auto crvene gospođe imao je samo par manjih ogrebotina.

I gospođa je izašla iz auta, u čudu je gledala što se to dogodilo. Bila je izbezumljena. Znala je da je ovoga puta ona kriva, bilo je to očito.

Sestri Jozefini nije bilo nimalo drago, razmišljala je o još jednom trošku koji ne zna kako će platiti. Razmišljala je o tome kako će sada barem još pola sata slušati viku ove žene. Razmišljala je o tome kako je ona dala i posljednji novčić da bi ona djevojke koje su sada na duhovnoj obnovi mogle koliko-toliko pošteno jesti, a ona će sada kasniti.

A onda je pogledala u ženu i vidjela da se trese i da su joj oči pune suza.

„No, no, nemojte plakati, sve će biti u redu!“, rekla je i prišla joj, stavivši joj ruku na rame. Tada je žena počela jecati.

„Ja sam grozna, grozna! Zašto se meni ovo događa, što sam ja Bogu skrivila?“

Sestra Jozefina obgrlila je tu ženu u svoj veliki zagrljaj, a ona joj je natopila habit suzama.

„Krv, znoj i suze“, palo joj je na pamet dok je čekala da se žena malo smiri.

Makle su aute s ceste i sjele u bijeli samostanski kombi.

Kroz jecaje i suze joj je rekla: muž ju je ostavio i otišao s mlađom. Želi da joj se vrati, ali želi ga i kazniti. Zapravo je jako povrijeđena i ne zna što čini…

„Ne možete u ovom stanju voziti. Već ste skrivili jednu prometnu. Dođite sa mnom, ja ću vas odvesti do samostana, tamo ćete se moći malo odmoriti.“

A žena ni da čuje – viče, otima se, opravdava. Ali sestra Jozefina nježno joj stavi ruku na rame – i ona ušuti. Tada namigne, stavi sunčane naočale na glavu i krene voziti.

„Trebate li pomoć?“, upita žena kada su stigli do samostana i pomogne oko stvari iz prtljažnika. A potom je pomogla i u kuhinji. Sjedila je za stolom s još dvadeset i pet žena koje je do maloprije psovala. Nije znala kako se treba ponašati među njima. Ali sestra Jozefina joj je namignula i šapnula na uho: „Samo opušteno, sve je dobro.“

Prespavala je kod njih – nije se mogla oduprijeti, imale su dovoljno mjesta i za nju. A ujutro je žena u crvenom otišla prije nego li se itko od njih probudio. Kasnije su u ladici s priborom za jelo našli bijelu kuvertu na kojoj je pisalo: „Za još puno kupnji kao što je bila jučerašnja! Hvala za sve. ;)“

U kuverti je bilo onoliko novaca koliko su do jučer imali na računu.

Nisu više vidjeli tu ženu, ali sestra Jozefina znala je da je sve dobro. Kako i neće biti, kada sve do danas nije prošao dan, a da tu ženu nije spomenula u molitvi.

Napomena: ove priče su u potpunosti izmišljene te je svaka sličnost sa stvarnim osobama ili događajima slučajna.