Na kraju jednog polja stajahu Ljubav i Samoća i promatrahu mladi zaljubljeni par. Samoća reče Ljubavi: “Kladim se da ću ih rastaviti.”

Ljubav uzvrati: “Pričekaj samo malo! Daj mi da provjerim samo jednu stvar kod njih, a poslije toga možeš otići k njima koliko god hoćeš puta.”

Samoća se složi s tim. A Ljubav se približi zaljubljenima, dodirnu ih, pogleda ih u oči i spazi u njima sjaj.

Vrati se natrag i reče Samoći: “Hajde, sada je red na tebi!”

“Ne”, odgovori Samoća, “sada ništa ne mogu napraviti, sada su njihova srca ispunjena ljubavlju. Doći ću malo kasnije.”

Prođe neko vrijeme i Samoća navrati pokraj kuće onog zaljubljenog para i vidje mladog oca i mladu majku s novorođenom bebom. Samoća se nadala da će ih do tada napustiti ljubav i, nestrpljivo iščekujući, prekorači preko njihova praga. No pogledavši im u oči, ona vidje samo Zahvalnost.

Okrenu se nazad i reče: “Doći ću kasnije…”

Prođe još dosta vremena i Samoća se pojavi ponovno pred njihovim vratima i začu dječju vrisku. Otac se tek vratio s posla umoran, a majka je uspavljivala djecu. Samoća se opet ponada da će ih ovog puta moći rastaviti, jer kako reče: “Prošlo je toliko vremena i Ljubav i Zahvalnost bi dosad već trebali napustiti njihova srca.”

No pogledavši im u oči, ona sada spazi u njima Poštovanje i Razumijevanje.

“Doći ću kasnije”, reče i ovog puta, i okrenu se i ode.

Proteče opet mnogo vremena. I Samoća se, po običaju, još jednom pojavi pred domom zaljubljenih. Primijeti sada da su im djeca već bila narasla. Sijedi otac je nešto objašnjavao sinovima, a majka je pripremala večeru u kuhinji. Zagledavši im se u oči, Samoća se još jednom razočara, vidjevši ovaj put u njima Povjerenje.

Proteče najviše vremena od tada. I Samoća još jednom svrati u isti dom. Zapazila je sada da unučad odlazi od kuće, a da kraj kamina ostade sjediti rastužena i onemoćala starica. Samoća je pogleda i slavodobitno reče:

“To je to, došao je konačno i moj trenutak!”

Htjede zatim pogledati joj u oči da se uvjeri, no istog trena starica ustade i izađe iz kuće. Samoća krenu za njom. Uskoro, nekada mlada djevojka, a sada stara žena, stiže do groblja i sjede pored jednog groba. Bijaše to grob njezina supruga.

“Izgleda da sam ipak zakasnila”, reče Samoća: “Vrijeme je dovršilo ono što je bio moj zadatak.”

Tek tada se Samoća zagleda u rasplakane oči starice, i u njima vidi prvi put USPOMENU: Uspomenu na Ljubav, Zahvalnost, Poštovanje, Razumijevanje i Povjerenje.