Oveća grupa monaha vuče za sobom noge otežale ilovačom koju je raskvasila uporna jesenska kiša. Tako naiđu na široku, duboku lokvu vode koju im valja prijeći da bi mogli dalje nastaviti put prema svojem odredištu. Podignu dugačke monaške haljine i sve do iznad koljena gaze mutnu, žutu vodu.

Pred lokvom se zaustavila i lijepa dama, rumena i stasita. Na njoj sjaji svilena haljina, kao salivena.

Jedan, malo zaostao monah, ispod oka promatra ljepoticu. Sažali mu se kako bespomoćno i tužno gleda vodu koja joj je zapriječila put. I monah dobra srca priđe lijepoj dami, nježno je obuhvati i podigne svojim čvrstim rukama pa prenese preko duboke vode na drugu stranu. Onda požuri da stigne monašku braću.

Subraća su, pritajeno se osvrćući unatrag, pratila njegov “pothvat”. U sebi su potiskivala nelagodu i putovala dalje kao da se nije ništa dogodilo.

Kad ih hrabri monah dostigne, dočeka ga prijekor: “Slušaj, brate! Ti poznaješ naše regule koje zabranjuju druženje sa ženskim osobama. A ti si onu damu čak u naručaj uzeo i preko vode je nosio.”

“Ja sam je, braćo, uzeo, nosio i ostavio. A vi je još uvijek nosite!”

Gornji tekst preuzet je iz knjige “Primjeri za propovijedi i kateheze”, o kojoj više možete saznati na poveznici ovdje.