“Ne gubite vrijeme sa mnom. Nisam to zavrijedite, jer sam zla. Svi me preziru. I sama se sebi gadim!”

Tako je odgovorila ljutita djevojka župniku koji ju je pozvao da se pridruži skupini mladih. Bila je to prilika da izbaci iz sebe sve nezadovoljstvo i gorčinu. “Jadna sam i nikakva. Nepodnošljive sam naravi, nitko me ne voli. S kim god pokušam, sve pokvarim. Zavidim prijateljicama, a u obitelji svima idem na živce. Što još tražim na ovom svijetu?” Župnik ju je promatrao, a nakon kratke šutnje reče: “Znaš li da imaš divne zelene oči?”

Djevojka je ostala bez riječi.

Prva je prepreka bila savladana.

Neka je gospođa kupila nadasve ružan pokrivač. Uzela ga je iz očaja, plativši za nj pet eura u trgovini rabljenih predmeta. Svaki put kad je njime prekrivala krevet, ispunio bi je nepodnošljiv osjećaj prezira. Jednoga je dana, listajući neki katalog slučajno u kolekciji poznatoga modnog stručnjaka, ugledala isti takav pokrivač po cijeni od tristo eura!

Od tada je i njezinu pokrivaču porasla vrijednost. Gledala ga je drugim očima.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “365 malih priča za dušu”. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.