Bila jednom jedna sićušna ptica, manja od vrapčića, jedva veća od obada. Njezina pjesma svodila se na samo jednu notu koju je beskrajno ponavljala s velikim zadovoljstvom: „Živ-živ! Živ-živ!” Pjevala ju je lepršajući posvuda, kao da objavljuje najbolju od svih vijesti koju bi svi tek trebali čuti.

Slavuju je to zvučalo pomalo smiješno. Kos se, naravno, rugao. No čim je vrijeme postajalo olujno, glas malene ptičice na trenutak bi postao glasniji: „Živ-živ! Živ-živ!”, kao da želi odgurnuti tamne oblake, a zatim bi iznenada utihnuo, ušuškan u maloj guši uskoj poput latice tratinčice. Oblaci su se kotrljali poput konjanika u napadu, a čim bi za-grmjelo, naša bi se majušna ptičica žurno spustila na zemlju, legla na leđa, zatvorila oči i ispružila svoje mršave nožice prema nebu. U tom položaju našao ju je medvjed.

Gotovo ju je nagazio dok se žurio u svoj brlog. Ipak se zaustavio na trenutak da pokuša riješiti ovu zagonetku:

– Zašto to radiš? – upitao je.

– Štitim zemlju – odgovorila je sićušna ptičica napola otvorivši samo jedan kapak. – Zemlja nosi toliko živih bića! A tamo gore tako grmi! Kad bi se nebo srušilo na njih, bila bi to velika nesreća, zar ne? Podižem nožice kako bih pridržala nebo, za svaki slučaj.

Medvjed je pucao od smijeha:

– Zaista misliš da će tvoje nožice tanahne kao u muhe pridržati beskrajno velika nebesa?

– Odlazi – reče sićušna ptičica. – Glupan si, ništa ne razumiješ. Svatko na svijetu ima nebo po svojoj mjeri.

Priča je preuzeta iz knjige Fabricea Hadjadja “Biti otac sa svetim Josipom”, o kojoj više možete saznati na poveznici ovdje.