Čovjek se vratio s posla kasno, umoran i nervozan. Zatekao je svog 5-godišnjeg sina kako ga čeka na vratima.

Sin: “Tata, smijem li te nešto pitati?”
Otac: “Da, reci, što je?”
Sin “Tata, koliko zarađuješ na sat?”
Otac: “Zašto me to pitaš?”
Sin: “Samo sam želio znati. Molim te, reci mi, koliko zarađuješ na sat?”
Otac: “Ako već moraš znati, zarađujem 50 kuna na sat.”
Sin: “Oh”, dječak odgovori, spuštene glave. “A tata, možeš li mi molim te, posuditi 25 kuna?”
Otac se naljuti i reče: “Ako je jedini razlog što me pitaš da ti posudim 25 kuna taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu besmislicu, moraš znati da ja ne radim svaki dan za takve gluposti!”
Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata.
Čovjek je sjedio i razmišljao…”Kako se usuđuje da mi postavlja takva pitanja samo da bi dobio novac?”
Nakon izvjesnog vremena, malo se smirio i pomislio: “Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 25 kuna… stvarno ne pita često za novac…”
Otišao je u dječakovu sobu i otvorio vrata…
“Sine, jesi li zaspao?” upitao je.
“Ne, tata, budan sam”, odgovori dječak.
“Razmišljao sam… možda sam bio prestrog prema tebi maloprije. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 25 kuna koje si tražio.”
Dječak se uspravio, smiješeći se. “Oh, hvala ti, tata!” poviknuo je.
Tada, posegnuvši ispod jastuka, izvukao je snop zgužvanih novčanica.
Kad je vidio da dječak već ima novac, otac se opet počeo ljutiti.
Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.
“Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš?” plane otac.
“Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam”, odgovori dječak.
“Tata, sada imam 50 kuna. Mogu li kupiti sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra kući ranije.”

Nepoznati autor