Ostali anđeli, radoznali zbog nostalgije maloga anđela, obavijestili su o tome Blaženu Djevicu Mariju.

Jednoga dana približi se ona malom anđelu i nježno ga upita:

Što radiš ovdje, mali moj anđele?“

Anđeo se ohrabri i reče: „Tako bih volio poći na zemlju.“

„Na zemlju? Zar ovdje nisi sretan?“

„Oh, Djevice draga, sretan sam, ali imam veliku želju: sići dolje s Isusom za božićne blagdane. Jedan anđeo čuvar mi je rekao da na zemlji ima djece i da su to bića jako slična nama. Želio bih ih vidjeti i odnijeti im kakav dar.“

Nakon toga je zašutio, ne usudivši se podići pogled. A da je učinio, vidio bi Mariju kako mu se smiješi. Pa i tada, dok se ona udaljavala, mali je anđeo u duši osjećao sigurnu nadu.

Stigla je Badnja večer, a mali je anđeo bio izabran da prati Isusa za njegova uobičajena pohoda zemlji. Djevica Marija mu je osobno spremila košaricu punu darova – igračaka i raznih poslastica.

Čim se počela spuštati noć, anđeo krene prema zemlji. Isus nikad ne ostavlja svoju Crkvu, ali njegova je prisutnost najživlja u svetoj božićnoj noći. Tada se i nebo i zemlja ispune anđelima koji ljudima dobre volje donose obilje milosti.

Mali anđeo spustio se kroz mračnu noć ostavljajući za sobom svijetlozlatni trag na nebu. Kako se približavao zemlji, sve je bolje vidio morske valove, guste borove šume pokrivne snijegom i doline u kojima se nazirala sela s crkvenim zvonicima u sredini.

Isus je rekao: „Eno ondje je selo, ondje ćeš naći mnoštvo dobre djece. Poljubi ih umjesto mene, ali polako i nježno da se ne probude, i ostavi im darove. Čim prve zvijezde počnu gubiti sjaj, vrati se u raj.“

Mali anđeo obeća da će poslušati i pođe svojim putem.

Mali je anđeo ulazio u kućice i promatrao djecu dok spavaju. S njihovih lica mogao je pročitati koja su bila dobra a koja manje dobra. Prvima je na čelo utisnuo poljubac u Isusovo ime, a na one druge pala je njegova suza. Kako nije bilo mnogo zločeste djece, plakao je samo malo. Kad su prve zvijezde počele gubiti sjaj, njegova je košara bila prazna i on se počeo spremati za povratak u raj. Tek što se podigao iznad sela, ugleda malu kućicu na osami koju prije nije vidio.

„Nadam se da ondje neće biti djece“, pomisli zabrinut dok se spuštao. Provirio je kroz prozor. Unutra je bilo dijete. Spavalo je u lišću pokriveno samo poderanim gunjem, a bilo je tako lijepo da anđeo nije mogao odoljeti da mu se ne približi kako bi ga bolje vidio. Odmah je shvatio da je riječ o dobru dječaku: redovito je molio, slušao je mamu, koja je bila siromašna žena, a upravo bijaše otišla u crkvu moliti pomoć od Isusa. Dječak je nešto sanjao, no vidjelo se da mu je hladno, jer u kući nije bilo drva, nije se ložilo, a i zdjele bijahu prazne. Mali je anđeo sve to gledao i dok je pretraživao svoju košaru, potekle su mu suze niz lice. Da je ostao barem jedan kolač ili jabuka! Ali ničega više nije bilo, i nije mogao udijeliti dar ovomu dječaku, osim da ga poljubi u Isusovo ime. No dječak se toga neće ni sjećati. Anđeli imaju moć da djeci u san pošalju lijepe stvari, ali mali je anđeo odmah odustao od takve ideje, jer je znao da bi bilo okrutno probuditi se nakon lijepa sna u hladnoj i praznoj sobi. Sabere se i cijelim svojim srcem pozove upomoć Blaženu Djevicu Mariju.

Dok je kroz prozorsko okno promatrao nebo, anđeo dođe na sjajnu ideju. Odleti brzo do prve zvijezde, dohvati je i odmah se vrati postavivši je na ognjište. Bijedna se sobica istog časa jako osvijetlila i ugrijala. Na ognjištu je zakuhao lonac, a iz njega su se širili najljepši mirisi. Zvijezde
uistinu mogu običnoj vodi podariti najraznovrsnije okuse i boje, pretvarajući je u mlijeko, med, čokoladu i druge neodoljive slastice. Mali je anđeo zagrlio dječaka i kroz prozor odjurio na nebo, jer Bog ne želi da anđeli hodaju okolo po zemlji i da ih ljudi vide.

Kad se probudio, dječak ugleda žareću zvijezdu na ognjištu i majku koja je začuđeno zastala na pragu.

„Mislim da sam vidjela anđela kako je izlazio onuda“, rekla je pokazujući na prozor. „Vidjela sam vrhove njegovih krila.“ Tada joj je sve bilo jasno: bilo je božićno jutro.

Mali anđeo je u međuvremenu jurio prema nebu najbrže što je mogao: upravo je svitalo i mnoštvo se anđela bilo već okupilo oko Blažene Djevice Marije.

“Umalo si zakasnio, mali anđele“, rekao je Isus smiješeći se, što je bio znak da je dobre volje. Dok je prolazio kroz zlatna glavna vrata, okrenuo se i začuđeno zastao: ondje dolje na plavome nebeskom svodu u nizu krasnih zvjezdica bila je crna rupa. Isus to na svom povratku nije zamijetio, ali Bog bi to odmah vidio i upitao: „Tko je to učinio?“

Mali anđeo više ne bi smio ići na zemlju i gledati djecu. Prvo nije uspio biti ljubazan prema svima, a drugo, da bi to popravio, usudio se narušiti predivno Božje djelo.

Mali je anđeo, jecajući neutješno, zastao na stubištu. Marija je odmah primijetila da plače, ali on joj nije mogao objasniti zašto, samo je pokazao na zvjezdanu krunu, divno Božje djelo, i prazno mjesto jedne od zvijezda. Marija je istoga časa sve razumjela, vidjela je u duhu i siromašnoga dječaka
i njegovu majku kako sjedaju za stol da pojedu krjepku juhu. Uze jednu od zvijezda koje se krasile njezin plašt i dade je malom anđelu.

„Idi, stavi je na prazno mjesto!“ rekla je blagoslivljajući njegova krila da bi mogao što brže letjeti.

Nakon toga, mali se anđeo vrati u raj radostan i sretan: dolje na nebeskom svodu prema zemlji, sjala je Marijina zvijezda. Bila je divna, mnogo ljepša od ostalih, jer je sjala daleko većim sjajem. Gospodin je također prepoznao tu zvijezdu, ali nije ništa rekao; on nikad ništa ne bi rekao protiv Blažene Djevice Marije.

I ljudi na zemlji prepoznali su tu zvijezdu, pa su je prozvali Jutarnjom zvijezdom. Ona se uvijek prva pojavljuje, posljednja se gasi, a sjaji jače od
ostalih zvijezda, jer je zvijezda nebeske Gospe.

Bruno Ferrero