U subotu sam shvatila kako možemo započeti kupnju, ispovjediti se vrlo lako, dovršiti kupnju i vratiti se doma prije večere.

Užas! Ničemu se više ne opirem doli odlaženju na ispovijed. Čim mi ta ideja padne napamet nasilno je odagna 11 različitih izlika. Nema šanse! U autu mi je piletina za večeru, pokvarit će se! Bilo bi bezobzirno ostaviti dijete doma! Velečasnog Dana bole leđa i zadnje što želi jest još ljudi u redu za ispovijed! Nisam ni sigurna u koje je vrijeme ispovijed! U ovoj sam župi tek 9 godina, kako ću zapamtiti kad je ispovijed? A i nemam vremena da se prikladno pripremim! Uvrijedila bih Boga kad bih se pojavila i izbrbljala nekoliko stvari, a ispustila sve ono važno. Bolje da pričekam do trenutka kada se mogu temeljito pripremiti. Ispovijed je važna. Treba je dobro obaviti. Napravit ću to neki drugi dan…

Poznata mi je ova panika. Čak je više i ne slušam. Samo je pustim da se odigra i onda pomislim: “Je li sad gotovo? U redu, sada idemo na ispovijed.” I tako sam otišla, i dalje patetično odana ideji da je ipak, možda, već 14 sati i ako dođem tamo u 14 i 30, bit će već kasno. Crkve uopće neće biti tamo, toliko ćemo zakasniti. Možda?

Eh, pa crkva je i dalje bila tamo. I nismo zakasnili. Užas!

Bila sam zbunjena oko nečega i to mi je stvaralo bol. Kleknula sam i ispustila dušu:

Poslušaj me, Gospodine. Ne želim ti govoriti kako da obaviš svoj posao. Pretpostavljam da me voliš. Mislim da više trebaš razjasniti neke stvari. Ali stvarno. Evo ti moje srce. Pokušam ti ga otvoriti. Ako mi kažeš nešto što trebam čuti, pokušat ću čuti. Ne znam što drugo reći. Daj mi snage ili što već. Dobro, hvala. Vidimo se.

I što se dogodilo? Župnik (Isus) mi je rekao nešto, veoma jasno i glasno, pomogao mi je i prosvijetlio me. Oslobodio me. Osvijetlio mi je put i više nego što sam mogla očekivati. Počela sam se smiješiti kao idiot. I plakati. I smiješiti. Suze su mi padale niz lice, a srce pjevalo.

Bila je to jedna od onih dobrih ispovijedi. Obožavam kad se to dogodi.

Ali! I kada je samo ona uobičajena stara ispovijed, kada izblebetam svoje stare istrošene grijehe još jednom, i kada me uobičajeni stari svećenik uobičajeno odriješi grijeha, bez nekakvog posebnog uvida u moju dušu, bez velikog obraćenja… i dalje se osjećam isto. I dalje se osjećam kao Ebenezer Scrooge nakon što se pokaje i krene činiti dobra djela: O, ne zaslužujem biti toliko sretan. Ali ne mogu si pomoći. Uistinu si ne mogu pomoći!

Nije oduvijek bilo ovako. Uvijek sam se opirala ispovijedi, ali nisam posustala, ni tijekom ni poslije samog sakramenta. Kada sam bila u ispovjedaonici bilo mi je mučno i bila sam nervozna. Osjećala sam se kao folirant i lažljivac. Izašla bih i pomislila: “O, ali čekaj, zaboravila sam najvažniju stvar! Mislim da nisam dobro objasnila što se zapravo događa. A što s onim od prije 11 godina? Jesam to ikada ispovjedila? Moram li se vratiti nazad u red? Koji je uopće smisao ovoga kada to ionako loše radim?”

A kada sam čula kako drugi ljudi lebde u ekstazi veselja i sreće, to je zacementiralo moju ideju da radim to loše.

I što se onda promijenilo?

Napokon sam shvatila da se previše fokusiram na to da ispovijed odradim dobro. Shvatila sam da nema načina na koji to mogu učiniti, a da zaslužim odrješenje. Ne radi se o tome. Činjenica da sam nesigurna i nesavršena i nemarna i zaboravna je i smisao svega. Zbog toga upravo i trebamo ispovijed. Uđem u tu malu kutiju, Isus me pokušava vidjeti u tami i kaže: “O, joj. Gledaj, pobrinut ću se… za sve to, ok? Pobrinut ću se za tebe.”

To je smisao svega. Zbog toga je On umro: nikad nije bilo pitanje hoćemo li mi učiniti ispravno. Sve što trebamo napraviti je doći tamo i On će se pobrinuti za nas.

Zbog toga je Isus umro za nas. Mi i dalje patimo, i dalje se borimo, i dalje osjećamo bol i tugu, krivnju i žalost. Ne moramo se brinuti hoćemo li to učiniti pravilno. Nismo učinkoviti. Jednostavno nismo. Isus želi da mu se otvorimo i vidimo da smo bespomoćni. To je ono na što On čeka. To je ono što On želi, više no što želi besprijekorno temeljitu listu grijeha. Želi da manje mislimo o nama samima i o našim padovima – čak i nemogućnosti da se prikladno ispovjedimo! – a više o Njemu i njegovoj nezamislivoj milosti.

Naravno, moramo učiniti sve kako bismo što temeljitije ispunili svoje obveze. Zato nam Crkva kaže što reći i kako to reći; i da, moramo reći i učiniti upravo to. Ali i kad dajemo sve od sebe, moramo se sjetiti da i naše najbolje neće biti dovoljno dobro.

Onda se nekako… opustim.

Naš je posao u ispovjedaonici priznati poraz i predati se Njemu. To je ono što On hoće. Kad to učinim lebdim u ispovjedaonici s budalastim osmijehom na licu, i plačem, i srce mi pjeva. Hvaljen budi! O, hvaljen budi!

Izvor |Prijevod: Marilena Babić