Stephane Bern, izaslanik francuskog predsjednika za kulturnu baštinu, priopćio je da je do srijede prikupljeno oko 880 milijuna eura, odnosno oko 995 milijuna dolara, za obnovu katedrale Notre-Dame koju je u ponedjeljak zahvatio požar.

Većinu novca obećali su dati najbogatiji Francuzi. Prvi koji se javio s obećanjem donacije bio je François-Henri Pinault, šef korporacije Kering, koja u svojem vlasništvu drži brendove poput Guccija i Yves Saint Laurenta, a obvezao se donirati 100 milijuna eura. Odmah nakon njega javio se Bernard Arnault, čija je obitelj u vlasništvu korporacije LVMH (Moët Hennessy – Louis Vuitton), koji je za obnovu odlučio izdvojiti 200 milijuna eura.

Druga dva najveća donatora koja su se kasnije javila su direktor francuske energetske kompanije Total, Patrick Poyanné, koji će sudjelovati sa 100 milijuna eura, te proizvođač kozmetike L’Oreal koji će pomoći s 200 milijuna eura.

Od ostalih većih donatora ističe se Walt Disney koji će donirati pet milijuna dolara, a na internetu se pojavilo i mnoštvo online kampanja za prikupljanje novaca, od kojih je najuspješnija Fondation du Patrimoine prikupila više od 2 milijuna dolara.

Ovakvo iznimno brzo prikupljanje sredstava za obnovu katedrale potaknulo je neke kritičare da istaknu kako je bilo pametnije da se taj novac uložio u pomoć gladnoj djeci Afrike negoli u obnovu katedrale. Takve kritike onih koji sami gotovo sigurno ne izdvajaju sredstva za gladnu djecu Afrike, učinjene pod pretpostavkom da bi francuski milijarderi da nije bilo tog požara, taj novac uistinu dali siromašnoj djeci, nisu ništa novo i počesto je riječ o parazitiranju na siromašnoj djeci kako bi se dobio pokoji ‘lajk’ na društvenim mrežama.

Da su ti milijarderi donirali za izgradnju ili opremu škola u Francuskoj, vjerojatno im nitko ne bi prigovorio da su škole u Ruandi u lošijem stanju, nego bi ih držali filantropima. Razlog tome je jednostavan, svima je jasno čemu služe škole, ali nije svima jasno čemu služe katedrale. U tom je smislu izvjesno da kritičari siromahe nisu spominjali „zato što bi im bilo stalo do siromaha“, nego zato što im nije stalo do katedrale.

Da se razumijemo, nijedan komad kamena, ma koliko lijepo i veličanstveno obrađen, ne može biti vrjedniji od života jednog djeteta, ali veličanstvenost kamenja katedrale može pomoći da se uoči veličina Boga koji je otac toga djeteta. Može pomoći čovjeku koji zna slušati kamenje koje viče, da je u svakom čovjeku odraz Božje slike i da trebamo učiniti što god možemo da mu pomognemo. Čini se da je to ono što kritičari financiranja obnove katedrale ne uočavaju, stvarajući lažnu dihotomiju između obnove katedrale i pomaganja siromasima kruha. O tome da bi zapadnoeuropskim siromasima duha također trebalo pomoći, kritičari šute.

Ivo Džeba | Bitno.net