Bila je subota, 4. lipnja 2011. godine, dan kada je papa Benedikt XVI. prvi put stigao u Hrvatsku. Za predvečer je bilo planirano bdjenje s mladima, događaj koji me silno privlačio, ali sam bila u dvojbi je li meni ondje zaista mjesto. Jer, na početku svojih tridesetih još sam se uvijek osjećala dovoljno mlada za takvu vrstu susreta, ali mi u prilog baš i nije išla činjenica da sam tada već bila majka dvojice dječaka. Nekako sam smatrala kako na Trgu ne bih smjela zauzeti tuđe mjesto. Vrijeme je da me zamijeni netko “više mlad”. Onda me nazvala moja mama i pomogla mi da donesem odluku: „Idi! To se ne propušta.“

I tako sam se neplanirano našla među raspjevanim mnoštvom na glavnom zagrebačkom trgu. Zauzela sam poziciju pokraj hotela Dubrovnik, a pokraj mene je stajao vidno alkoholiziran muškarac. Mogao je biti u pedesetima. Čovjek je bio nemiran. Neprestano je pokušavao isprovocirati okupljene, a djevojkama je dobacivao neumjesne šale. Kada je zbor mladih poveo pjesmu, on se pokušavao priključiti, ali je njegovo pjevanje poprilično odskakalo od ostalih, ustvari je djelovalo kao da nam se izruguje. Onda je započelo klanjanje. Papa je kleknuo, a za njime i svi ostali. Cijeli trg spustio se na koljena.

Uslijedila je čudesna tišina o kojoj se kasnije toliko pričalo. Pijanac je postao sve glasniji. Bilo je očito da ne shvaća što se upravo događa. Počeo je prilaziti ljudima oko sebe, primao ih je ispod ruku i pokušavao ih je podići s poda. Pritom je mrmljao neke potpuno nerazumljive riječi. Papa je i dalje klečao, a mladi nisu odvajali poglede s Presvetog oltarskog sakramenta. Trgom se prelila takva tišina da su se mogle čuti ptice s krovova. Muškarac se još nekoliko trenutaka borio s tišinom i napokon posustao. Kleknuo je na pod, zašutio i primirio se. Tek bi povremeno pogledao ljude oko sebe. Kao da se pretvorio u dijete koje nesigurnim pogledom traži roditelje, kako bi od njih saznao što mu je činiti, ali i pridobio njihov blagoslov.

Svako ima svoje sjećanje na to subotnje bdjenje. Neki su ga možda promatrali putem televizora i računali „koliko nas je sve to kao državu koštalo“, drugi su kasnije posvjedočili kako Trg u svojoj stoljetnoj povijesti nikada nije bio tiše i svetije mjesto kao toga dana kada se pretvorio u hram, kada policija s desecima tisuća mladih ljudi nije imala potrebu za intervencijom, kada smo svi u toj našoj postrecesijskoj i podijeljenoj Hrvatskoj osjetili trunku nade… A ja ga, eto, pamtim po pijancu kojemu je sveta tišina slomila sve njegove otpore. Po onom neprocjenjivom trenutku kada je siroti čovjek dozvolio da ga tih nekoliko ptica ispod nebeskog svoda napokon nadglasa…

U nastavku pogledajte video koji će i u vama sigurno probuditi uspomenu na nekoliko sati kada je zagrebački Trg bana Josipa Jelačića postao hram molitve.