Među analizama brojnih komentatora koje su se pojavile nakon optužbi bivšeg nuncija u SAD-u da je papa Franjo štitio kardinala Theodora McCarricka, optuženog za seksualno zlostavljanje, jedna od najzamjećenijih bila je ona dugogodišnjeg vatikanista Andree Torniellija.

Tornielli u svome tekstu kronološki prolazi kroz događaje koje je Carlo Maria Viganó spomenuo u svome 11 stranica dugačkom pismu i, kako kaže, odgovara na poziv koji je papa Franjo uputio novinarima da koristeći svoju profesionalnu zrelost „izvuku zaključke“ iz Viganóva svjedočanstva.

Prve optužbe

Datum od kojeg kreću prve optužbe, piše Tornielli pozivajući se na Vigana, je 22. studenog 2000., odnosno dan nakon što je Ivan Pavao II. imenovao McCarricka nadbiskupom Washingtona. Dominikanski redovnik don Alfredo Morselli toga dana obavještava tadašnjeg nuncija u SAD-u, Gabriela Montalvu, o glasinama da je McCarick „spavao s nekim bogoslovima“.

Montalvo dobivene informacije prenosi tadašnjem državnom tajniku Svete Stolice, kardinalu Angelu Sodanu, nakon čega cijela priča ne dobiva nikakav nastavak. Na temelju ovih informacija, Tornielli postavlja pitanje kako to da se glasine o McCarricku, ako su bile uvjerljive, javljaju nakon njegova imenovanja biskupom Washingtona, i zašto se nitko nije žalio kada je imenovan pomoćnim biskupom New Yorka (1977.) i biskupom Meruchena (1981.).

Godine 2001. Ivan Pavao II. McCarricka imenuje kardinalom, za što Viganó optužuje tajnika Sodana, tumačeći kako Papa u to vrijeme više nije bio sposoban upravljati Crkvom, no Tornielli tvrdi kako je to neutemeljena insinuacija tvrdeći kako je općepoznato da papa Wojtyła pet godina prije smrti nije bio toliko lošeg zdravstvenog stanja. Prema talijanskom novinaru, upitno je zašto tadašnji nuncij nije reagirao prije McCarrickova imenovanja u Kardinalski zbor, ako su dokazi koje je dobio još prethodne godine bili snažni.

Benediktove sankcije

Nove su optužbe stigle 2006. kada je na čelu Crkve već bio papa Benedikt, a tajnik Tarcisio Bertone. Iznio ih je bivši svećenik i zlostavljač djece Gregory Littleton, tadašnjem nunciju Pietru Sambi. Ranije te godine (2006.) Benedikt je prihvatio McCarrickov zahtjev za umirovljenjem, no Tornielli podsjeća da je McCarrick 75 godina napunio već 2005. te je to bio trenutak kada ga se moglo umiroviti ukoliko je njegovo ponašanje bilo opće poznato.

Bivši nadbiskup Washingtona prema Viganovu je svjedočanstvu ponovno predmet optužbi 2008. godine i na temelju tih saznanja Benedikt, navodno, McCarricku nameće sankcije koje stupaju na snagu 2009. ili 2010. One, između ostaloga, uključuju povlačenje iz javnog života i zabranu življenja u bogosloviji u kojoj je dotad živio, no nikada nisu javno objavljene.

Iako bi se prema Viganovim riječima, navodi Tornielli, dalo zaključiti da je posljednje tri ili četiri godine Ratzingerova pontifikata, sukladno sankcijama, McCarrick živio kao redovnik u klauzuri koje je oslobođen Franjinim dolaskom, to nikako nije bio slučaj.

Prema dokumentiranim podacima, McCarrick nije promijenio svoj životni stil te se pojavljivao na mnogim javnim događanjima, uključujući ona na kojima je sudjelovao i Benedikt, ali i ona na kojima je sudjelovao sam Viganó, o čemu svjedoče i fotografije. Viganó je u tom razdoblju, u kojem je već postao nuncij, imao izravan pristup Benediktu, no nije reagirao nakon takvih situacija, primjećuje Tornielli.

Papa Franjo i McCarrick

Godine 2013. novim papom postaje Jorge Bergoglio. Nekoliko mjeseci nakon izbora Viganó dolazi na audijenciju k njemu prilikom čega na Franjino pitanje „Kakav je McCarrick?“, tadašnji nuncij odgovara da je naštetio generacijama bogoslova i svećenika. Tornielli u svome tekstu primjećuje kako nije Viganó nego papa taj koji inicira razgovor o McCarricku, te navodi kako Viganó ne tvrdi da je od Franje tražio bio kakvu intervenciju, niti je govorio o sankcijama oko čijeg se nametanja McCarrick ni sam nije trudio.

Viganó je nadalje u svome svjedočanstvu napisao kako je McCarrick bio papin savjetnik u odabiru američkih kardinala, ali, kako navodi talijanski vatikanist, ovu tezu nije potkrijepio nikakvim dokazom, osim što se prisjeća da je papa predložio da „biskupi u SAD-u ne smiju biti ideologizirani nego pastori“, te da je tu istu rečenicu nedugo nakon toga ponovio McCarrick. Ova poveznica vrlo je slaba, piše dalje Tornielli, posebice kad se uzmu u obzir da je još 2009., prema riječima tadašnjeg veleposlanika SAD-a u Vatikanu, Miguela Diaza, predstavnik pape Benedikta, msgr. Sambi, u njihovom susretu izjavio istu tu misao, to jest da američki biskupi trebaju biti više okrenuti pastoralu.

Brisanje iz Kardinalskog zbora

U prvoj polovici ove godine konačno stižu optužbe na McCarrickov račun koje ranije nisu bile objavljene, a koje prvi put uključuju i zlostavljanja maloljetnika. Papa Franjo nakon uvida u dokaze tada donosi odluku koja je, prema Torniellijevim riječima, bez presedana u povijesti Crkve: uz nametanja povučenog života u tišini, Franjo ga odlučuje izbrisati iz Kardinalskog kolegija.

Tornielli na kraju teksta zaključuje da je od sve trojice papa za vrijeme čijega su pontifikata stigle optužbe na McCarrickov račun samo Franjo poduzeo korake koje su imale uistinu opipljive posljedice po McCarricka, te da je ironično da se upravo njegova ‘glava’ sada traži. Iz njegova je teksta također razvidno da sugerira kako je odnos svih papa prema McCarricku sve do 2018. bio uvjetovan i time što dotadašnji dokazi nisu bili toliko snažni te da i sama narav čina za koje ga se optužuje nije bila jednaka. Na temelju svega toga, talijanski novinar izvodi zaključak kako bi svakome tko razmisli nad cijelim slučajem trebalo biti jasno da je prije svega riječ o djelovanju usmjerenom protiv Pape, vjerojatno stoga što nije imenovao biskupe koji su Viganu bili po volji.

*Pročitajte više: Razgovor s nadbiskupom Viganom: Imam mirnu savjest, to je nagrada koju vam daje istina

Ivo Džeba | Bitno.net