“Ne možeš imati ovce i novce”, uzrečica je koja se nerijetko čuje kada se želi nekoga upozoriti da mora odabrati između dvaju poželjnih izbora koji se međusobno isključuju. Primjerice: ako potrošiš veći dio novaca za uređenje stana, ostaje ti manje za automobil, ako si se odlučio za vikend na Hvaru, ne možeš se žaliti što uvjeti nisu pogodni za sanjkanje, ako radije gledaš serije negoli što vježbaš, ne čudi se što nisi u kondiciji itd. Ovih međusobno isključujućih poželjnih odabira bismo mogli navesti na stotine, a među njima bi se zasigurno mogao naći i ovaj: Ako želiš iznositi nepopularne, nekonformističke stavove ne računaj da ćeš naići samo na odobravanje.

Uistinu, logično je da osoba koja smatra da progovara o nečemu što barem malo odudara od uobičajenog ne može očekivati samo pohvale. Da bi mišljenje bilo odvažno potrebno je da se nađe barem 20-30% ljudi koji će mu se suprotstaviti. Ako je medij izražavanja nepopularnog mišljenja društvena mreža ili portal to bi se trebalo očitovati ili kroz negativne reakcije, ili kroz kritične komentare. Ipak, u Crkvi u Hrvatskoj postoji paradoks! Čini se da je pronađen način za pojedinca da sačuva i stanje na računu i svoje stado, odnosno, u ovom slučaju, da pobere samo pozitivne reakcije i tapšanja po ramenu, a da istovremeno nad njegovom glavom stoji aureola izricanja nečega što je nekonformističko, možda čak i buntovno, a u svakom slučaju barem donekle nepopularno.

Konkretizacija ovog revolucionarnog zadržavanja i ovaca i novaca kod naših bismo vjernika mogli pronaći uistinu mnogo, ali radi aktualnosti zgodno je krenuti s onim u posljednje vrijeme najistaknutijim: slučajem riječkog nadbiskupa Mate Uzinića. Jedan od najčešćih prigovora koji se iznosi pred Uzinića je da se silno trudi biti mainstream odnosno činiti ono što je popularno. Njemu nasuprot dižu se vjernici koji se naoko “usuđuju” biti nepopularni i izricati stavove radi kojih bi ih ljudi oko njih mogli kritizirati, ali nekakvim “spletom” (za njih) sretnih okolnosti, kako god je tko proteklih dana nasrnuo na biskupa Matu “nepopularnim” stavom, uspio je biti izrazito popularan. Tko god je među vjernicima uzeo bilo kakav “verbalni štap” da udari njime Matu: od prozivki da je LGBTQ agent, pa do toga da su mu suze lažne, motivi sakriveni, žrtve u drugom planu, uspio je naići u gotovo 100% omjeru na lajkove, srdašca, potporu i poneki “neka je netko i to rekao”.

Nitko, ali nitko, tko je pred svojim prijateljima i pratiteljima “hrabro” nasrnuo na biskupa nije naišao na prozivke da je otpadnik, mason, heretik, razbijač jedinstva, progonitelj braće, podmetač, spletkaroš, crni, crveni, ili (ne daj Bože) zeleni. Uglavnom nije naišao niti na jednu od onih pomahnitalih prozivki koje je Mate toliko puta dobivao na svojem Facebook profilu kada god je pokušao biti “popularan” i svaki puta u tome doživio spektakularan neuspjeh, ako je suditi po reakcijama ljudi koji su mu pisali.

Naravno, odvratit ćete mi, sav je Uzinićev problem u tome što njega nije briga što kažu vjernici, on ide za svijetom, njega zanima kako će novinar nevjernik o njemu pisati, a ne “brat” katolik. Čak i kad bismo prihvatili ovakve ad hominem konstrukcije kao točne, trebamo uzeti u obzir da će se Uzinić svakodnevno susretati s velikim brojem vjernika od kojih vrlo vjerojatno barem dio neće odobravati ono što radi, susretat će se i sa svećenicima svoje biskupije, među kojima su i oni koju su mu pokušali “nasapunati dasku” u Nacionalu, pa i sa subraćom biskupima, među kojima su oni koji ne odobravaju njegovo djelovanje. On će se s njima trebati susresti oči u oči. Volio bih znati s koliko će se svojih unutarcrkvenih neistomišljenika oči u oči susresti oni koji za svoje britke i nekonformističke komentare dobivaju samo tapšanje po ramenu. Gdje su njihovi neistomišljenici? Ako ih ima, zašto se ne oglašavaju? Ako ih nema, kako onda može biti iole odvažno pisati ono s čime se svi oko tebe ionako slažu?

Ovo nam govori da u Katoličkoj Crkvi kod nas stvaramo nekakav paralelni svijet koji se sve više udaljava od stvarnosti ostalog svijeta, pretvarajući se sve vrijeme da smo poslanici koji nastoje evangelizirati. Budimo iskreni, fino nam je i toplo, a kad se zaželimo malo “nekonformizma” onda odigramo na kartu napada na kakvu sigurnu metu kako bismo mogli uživati i u tome da se smatramo “nepopularnima” i u tome da zbog toga ne trpimo apsolutno nikakve posljedice. Štoviše, rastemo u svojim očima i očima onih koji su do nas. Da se razumijemo, ne želim amnestirati nikoga od kritike, ali kada vidite nekoga tko od svih biskupa i crkvenih velikodostojnika u Hrvatskoj gotovo uvijek igra na kartu kritike Uzinića, znajte da je riječ o konformistu.

Ako je pak nekome uistinu do nekonformizma, mogao bih mu ponuditi neke teme zbog kojih bi mogao naići i na neodobravanje i možda osjetiti radost susreta oči u oči s neistomišljenicima. Primjerice, od više ljudi s “tradicionalnog” vjerničkog spektra sam čuo kritiku odnosa vjerskog i nacionalnog u našoj Crkvi, ali iz nekog razloga ne mogu se prisjetiti da je itko od njih o tome s toga spektra pisao: eto prilike. Kada krenu inicijative koje svoje djelovanje predstavljaju kao model društvene borbe kojeg moraju prihvatiti svi katolici, pobunite se protiv toga i zauzmite se za slobodu da netko može imati drugačiji pristup problemu. Prilično sam siguran da nećete dobiti samo pljesak. Ako je ovo prezahtjevno, možete krenuti i od nečeg jednostavnijeg pa kada ste u okruženju koje je iznimno kritično prema papi Franji možete reći nešto poput: “Možda ipak da stanemo s kritikom i promislimo želi li nam Duh Sveti nešto reći preko ovoga pontifikata”. Rado ću udijeliti još ideja ako ih se netko zaželi.

Dok ovo pišem vama, pišem i sebi jer ne mislim da sam odmaknuo daleko po pitanju nekonformističkog pisanja. Ipak, kada sam u svojem tekstu o molitvi krunice na trgu izložio zašto se ne slažem s tom aktivnošću, uspio sam postići relativno visoku razinu neslaganja. Zahvaljujem se na svakoj dobronamjernoj kritici od kojih su neke bile i “oči u oči”, ali izdvojio bih jednu vrstu kritike s kojom se ne slažem. Ona otprilike glasi da ne smijemo kritizirati “naše” jer time odajemo dojam nejedinstva i manjka zajedništva. To je ujedno i jedna od najistaknutijih linija napada na Uzinića nakon njegovih nedavnih televizijskih gostovanja. Ne slažem se s takvim stavom jer smatram da bismo si udjeljivali puno više kritika, i (što je, zapravo, važno) da bi one bile puno raznovrsnije i bogatije kada bi bilo više zajedništva. Ovako, mi znamo da je jedinstvo među nama klimavo, da je zajedništvo ponekad samo na papiru, pa ga fingiramo ujedinjavajući se u općeprihvaćenim napadima na uvijek iste, a onda po manjim skupinama u kafićima, WhatsApp grupama i crkvenim predvorjima, šapućemo one kritike za koje znamo da nećemo dobiti samo “lajkove” i “srčeka” na društvenim mrežama ili zbog kojih bismo se morali s nekime su-očiti.

Prema tome, ovaj tekst je poziv za malo više kreativnosti, slobode i nekonformizma u izricanju onoga što nas muči u Crkvi, odstupanja od očekivanoga, ali ne tako što ćemo izricati nešto “radikalno” družini oko nas koja je na sličan način “radikalna” kao i mi i koja će nam odobravati sve i da napišemo da je pokojni Benedikt XVI. još uvijek legitimni poglavar Crkve ili da skoro nijedna misa od 1969 naovamo nije valjana, nego tako što ćemo povremeno pokušati doći s nečime što će barem donekle iznenaditi ili potaknuti kritičnu razmjenu s ljudima oko sebe, pa i uz rizik da se nekome zamjerimo. Usudio bih se reći da takvo što ne samo da ne bi narušilo naše zajedništvo nego je preduvjet njegovog zdravlja. Osim toga, bit će vam puno draže kada se netko složi s vama u nečemu što barem malo “odudara”, nego da vas mnogi tapšu po ramenu za ono što je posve očekivano. Svjestan sam da je promjena paradigme relativno visok zahtjev koji se neće moći ostvariti odmah, ali postoji nešto što se može napraviti odmah, a to je da Solženjicinovim riječima rečeno prestanemo “živjeti u laži” i proglašavati hrabrošću tu sveprisutnu navalu bjesomučnih i paradoksalnih pokušaja da budemo i omiljeni u svojoj uskoj sredini i hrabri, da zadržimo i ovce i novce.