Nakon što je objavljeno kako je Zakonik kanonskog prava – zadnji puta ažuriran 1983. godine, za pontifikata Ivana Pavla II. – sada obogaćen izmjenama i dopunama, više katoličkih novinara i intelektualaca pobliže se osvrnulo na njegov novi sadržaj.

Postupak nadogradnje Zakonika kanonskog prava pokrenut je za Benedikta XVI. 2007. godine, u razdoblju u kojemu je skandal seksualnih zločina otkrivenih u SAD-u početkom stoljeća još uvijek potresao Crkvu, a završen je nekoliko godina nakon što je, ponovno iz SAD-a, došao novi val optužbi, ali i mnogobrojnih dokaza za svećeničko spolno zlostavljanje, od slučaja kardinala McCarricka nadalje.

Osim seksualnih zločina, u podtekstu nove inačice Zakonika kanonskog prava može se nazreti i odgovor na neke aspekte “sinodalnog puta” Crkve u Njemačkoj, kao i problematiku financijskih malverzacija u Vatikanu.

Ako bi se u par riječi trebalo sažeti ono novo što nose ove izmjene i dopune – koje bi na snagu trebale stupiti 8. prosinca 2021. godine – njihov sažetak mogao bi glasiti: stroži i nedvosmisleniji pristup.

Msgr. Markus Graulich, podtajnik Papinskog vijeća za zakonodavne tekstove, u intervjuu za National Catholic Register pojasnio je što je dovelo do razmjerne blagosti Zakonika iz 1983. godine:

“Morate imati na umu da se čitava revizija Zakonika kanonskog prava dogodila nakon Drugog vatikanskog koncila kada je mnoštvo teologa i svećenika propitivalo potrebu za postojanjem ikakva zakona u Crkvi, a kamoli kaznenog zakona. U nedavnim godinama, a posebno u posljednja dva desetljeća, stvari su se promijenile. Postoji nova svijest, ne samo da Crkva treba zakon, nego i da taj zakon treba biti kvalitetan”.

“Kriza oko zlostavljanja maloljetnika dovela je do novog vrednovanja kaznenog zakona u Crkvi”, dodao je.

U prethodnoj inačici Zakonika, ističe Graulich, “mnogo toga bilo je prepušteno diskreciji biskupa i drugih pretpostavljenih u Crkvi, koji nisu uvijek bili u stanju (a ponekad možda i nisu bili voljni), provesti kazneni zakon u praksi”.

Dok u verziji iz 1983. godine na više mjesta stoji kako za određene delikte osoba “može biti kažnjena”, upozorava Graulich, toga dodatka sada nema: “Ako netko počini prijestup ili prekršaj naveden u kaznenom zakonu, on ili ona moraju biti kažnjeni. To oduzima biskupima i pretpostavljenima mogućnost razlučivanja, jer više ne mogu odlučivati hoće li ili neće primijeniti kaznu, nego je nužnost njezine provedbe osigurana”.

Upravo zahvaljujući neodređenosti iz starijeg Zakonika kanonskog prava, mnogi seksualni prijestupnici i zlostavljači maloljetnika među klerom proteklih desetljeća nisu snosili adekvatne posljedice za svoja zlodjela, nego su bivali prebačeni u druge župe ili biskupije.

Pa ipak, kako za Pillar naglašavaju Ed Condon i J. D. Flynn, novi tekst donosi i eksplicitnu presumpciju nevinosti, zahvaljujući čemu nijedan svećenik ne može biti kažnjen samo zbog optužbi za nedolično ponašanje – a što je, nakon otkrića širokih razmjera seksualnog zlostavljanja, postalo raširenom praksom – nego je prije bilo kakvih posljedica krivicu potrebno dokazati.

Novi kazneni zakon trebao bi doskočiti i odveć dugačkim procjenama osumnjičenikove nevinosti ili krivice, kao i modelu zastare koji po prethodnom Zakoniku može nastupiti nakon 20 godina. Novi Zakonik propisuje rok od tri godine od početka formalnog kanonskog postupka da tužiteljstvo zaključi slučaj.

Condon i Flynn napominju kako bi novi pravilnik trebao omogućiti učinkovitiju borbu protiv financijskih malverzacija u Crkvi.

Dok je stari Zakonik jednostavno navodio kako otuđenje crkvenih materijalnih dobara iziskuje “pravednu kaznu”, novi Zakonik precizno propisuje kazne za različite vrste zloporabe crkvenih financija, od novčane kazne, preko gubitka položaja, do samog razrješenja od službe.

Nova verzija Zakonika dotiče se i tema aktualiziranih “sinodalnim putem” Crkve u Njemačkoj, poput ređenja žena-svećenica. Iako je i Zakonik iz 1983. godine podrazumijevao izopćenje svećenika koji bi, primjerice, pokušao zarediti ženu, novi Zakonik donosi i novi ulomak u kojemu se eksplicitno navodi da će i ona osoba koja pokuša dodijeliti sveti red ženi, kao i žena koja ga želi primiti, prouzročiti latae sententiae ekskomunikaciju koju dodjeljuje Sveta Stolica.

Prema Condonu, riječ je o jasnoj, premda implicitnoj poruci onima koji žele mijenjati nauk o tome gdje je granica koju se ne smije prijeći. Sada je jasno, smatra Pillarov autor, što će se dogoditi onome tko pokuša u djelo provesti zamisli o ređenju, isprva đakonisa, a potom i svećenica.

To su, dakako, samo neke od prvih izmjena koje se zamjećuje u novom Zakoniku. Sve novo što on donosi, kao i daljnje implikacije navedenih točaka, smatraju Condon i Flynn, postat će jasnijima u mjesecima koji slijede.