DEHUMANIZACIJA ZDRAVSTVENOG SUSTAVA

Slučaj Alfieja Evansa: Kada najranjiviji među nama postanu samo broj

Iako su u Alfiejevom slučaju elementi sudskog promišljanja načelno izgledali spojivi sa smjernicama katoličkog moralnog nauka, odluku po pitanju Alfiejevog života nije smio donijeti sud nego roditelji u suradnji s medicinskim timom. I to s moralnog stajališta čini sudsku odluku nepravednom i okrutnom. Prisilna, zakonski sankcionirana smrt djeteta s teškim invaliditetom ne može nikada biti moralno opravdana.

Foto: Facebook

Svjedoci smo još jedne tragedije koja podjeća na nedavno preminulog Charlieja Garda. Doživjeli smo i to da je policija morala čuvati bolničku sobu da roditelji ne bi oteli svoje vlastito dijete i pružili mu šansu da živi. Da bi nepravda dosegla svoj vrhunac, „Europski Sud za ljudska prava“ i ovaj se puta oglušio na molbe roditelja čija su prava bila de facto oduzeta. Tragedija koja se dogodila u Britaniji ujedno je i povreda ljudskih prava i autonomije obitelji. Da se radilo o tome da je nekome uskraćena operacija promjene spola, ili da se radilo o tome da je netko odbio napraviti tortu za gay vjenčanje, Strasbourg bi vjerojatno imao više sluha. Nažalost, muke malog i običnog čovjeka nisu bile dovoljno interesantne da bi se pokrenule strukture moći.

Kako je došlo do ovog distopijskog scenarija? Prema Dječjem Aktu iz 1989. država u nekim slučajevima ima pravo zastupati interese djeteta autoritetom koji je jači od roditeljskog prava. U slučajevima kada roditelji djeluju suprotno dobrobiti djeteta, npr. zlostavljanje, uskraćivanje medicinske pomoći radi vjerskog ili kvazi znanstvenog vjerovanja, praznovjerja, itd. U slučaju Alfiejevih roditelja nije postojao takav razlog. Naprotiv, oni su učinili sve da spase život djeteta, onako kako im je i bila moralna dužnost. Međutim, liječničko mišljenje je bilo da aparati za održavanje života nisu više u djetetovom interesu. Što je sasvim drugačija tvrdnja od one koja je kolala medijima, naime, da život nije bio u djetetovom interesu, što savim sigurno aludira na eutanaziju. Sud je tada intervenirao kao arbitar, te u konačnici i kao jedini zastupnik djetetovih interesa. I ne samo to, Dječji Akt je radikalan i kontroverzan zato što jednom kada rasprava dođe na sud, država tada predstavlja isključivo i primarno interese djeteta. Od toga časa Alfiejevi roditelji nisu više imali pravo da odluče o budućnosti vlastitog djeteta, niti su njihovi interesi bili presudni. Mr. Justice Hayden naredio je skidanje djeteta s respiratora, i učinio ilegalnim Alfiejevo korištenje respiratora u bolnici Alder Hey, kao i bilo gdje drugdje u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Roditelji su tada uložili žalbu i zatražili da se dijete, uz suradnju Bambino Gesu bolnice u Rimu, prebaci na daljnu skrb i dva medicinska zahvata (koji doduše nisu bili usmjereni na ozdravljenje već potencijalno olakšanje postojećeg stanja). U sudskim transkriptima ističe se da je plan bio da bi nakon pozitivnog ishoda Alfie bio prebačen u Munchen. Ukoliko se nakon 6 mjeseci ne bi uspjelo ni na koji način pomoći Alfieju, roditelji su teška srca izrazili pristanak da bi u tim okolnostima dozvolili da on bude skinut s aparata, i prebačen na kućnu njegu.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Zahtjev roditelja je bio razuman i prihvatljiv. Oni nisu inzistirali na umjetnom održavanju života u nedogled, i nisu ni na koji način davali razloga sudu da preuzme odluku o zdravlju i životu njihova sina. Jednostavno oni su htjeli omogućiti Alfieju da medicina učini sve što je bilo moguće.

Prebačaj u Rim je tada odbijen na osnovu mogućeg rizika i patnje koji bi uzrokovao transport. Put u Rim bio bi stresan za krhko Alfiejevo stanje – prema navodima liječnika, mogao bi i utjecati na režim kojim su pokušavali smanjiti djetetove epileptične napade. Međutim, ono što je igralo ulogu u konačnom gubitku legalne bitke od strane Evansovih je cjelokupni argument vezan za uskraćivanje aparata za održavanje života.

U posljednjih nekoliko dana mediji su objavili različite analize i interpretacije o tome koje je značenje slučaja Alfie Evansa. Jedno kontroverzno pitanje je naravno ono da li je ovo slučaj državno sankcionirane eutanazije. Da bi na to pitanje odgovorili, moramo se upoznati s činjenicama samog slučaja koje su nedavno izašle u javnost u vidu sudskih transkripata, kao i s katoličkim moralnim učenjem.

Protivno nekim informacijama u medijima koji su ponešto neprecizno formirali prvotni dojam da je Alfieju uskraćena medicinska njega zato što je sud odlučio da život nije više u njegovom najboljem interesu, sudski dokumenti ističu da se presuda odnosi na isključivanje respiratora zato što takav medicinski tretman više nije u djetetovom interesu.

Između jednog i drugog postoji velika razlika. Ako se djetetu isključe aparati s namjerom i ciljem da nastupi smrt zato što život u takvom stanju nije vrijedan ili je ispunjen patnjom, tada govorimo o pasivnoj eutanaziji. Objekt eutanazije je smrt. To je prva i osnovna stavka definicije eutanazije prema katoličkom nauku iz Deklaracije o Eutanaziji.

Međutim, ako se aparati za održavanje života isključe zato što medicinska sredstva nisu proporcionalna dobrobiti, tada se uzimajući u obzir ostale relevantne faktore, aparati za održavanje života smiju isključiti. I tada se ne radi o eutanaziji. Objekt ovakvog akta nije smrt, iako će do nje doći uslijed toka bolesti. U Evangelium Vitae stoji sljedeće:

“Od  nje [eutanazije] treba razlikovati  odluku  odricanja od  tzv.  ‘terapeutske  upornosti’,  tj.  od  nekih  medicinskih intervencija koje više ne odgovaraju realnom stanju bolesnika, jer su već nerazmjerne rezultatima koji bi se mogli očekivati ili su nepodnošljive za njega ili za njegovu obitelj. U takvim  stanjima, kad se smrt neizbježno i uskoro približava, može se u savjesti ‘odbaciti postupke  koji  bi  samo  prouzročili  nesiguran  i  mučan  produžetak  života,  ali  ipak  bez prekidanja normalnog dužnog liječenja bolesniku u sličnim slučajevima.“

Mora se napraviti razlika između proporcionalnih i neproporcionalnih medicinskih sredstava koji se moraju odrediti u kontekstu svakog pojedinačnog slučaja, stoji u Deklaraciji. Kriteriji koji se moraju uzeti u obzir su sljedeći: očekivani rezultati, stanje pacijenta kao i moralni te fizički resursi, bolnost i opterećenje pacijenta, tip medicinskog tretmana, te na kraju čak i troškovi. Kada očekivani ishod medicinskog tretmana nije razmjeran  terapeutskim i ostalim sredstvima, tada uskraćivanje medicinskog tretmana nije samoubojstvo ili eutanazija, nego se radi o „prihvaćanju ljudskog stanja pred smrću“. Konačno, u Deklaraciji stoji da kada je smrt neminovna unatoč svim medicinski sredstvima, tada je dozvoljeno savjesno odlučiti da se prekine tretman koji osigurava samo privremeno prolongiranje teškog života. Naime, papa Pio XII. naglasio je da je suvremena medicina toliko uznapredovala da se sa velikom mudrošću treba koristiti medicinskim sredstvima, ne bi li uskladili svoj život i ali i smrt s Božjom voljom.

Pitanje odluke o okončanju života kod teško bolesnih uključuje kompleksne moralne i medicinske argumente, ali na kraju krajeva ovise i o savjesti onih koji su uključeni u tu odluku. Deklaracija izričito naglašava da se terapeutska sredstva u nekim slučajevima smiju prekinuti, ali isključivo s pristankom pacijenta, odnosno, moraju se uzeti u obzir razumne želje pacijenta i obitelji, kao i savjet liječnika koji su posebno kompetentni po tom pitanju.

Da li su se u slučaju Alfieja Evansa slijedile odrednice katoličkog moralnog stajališta? U kratkim i osnovnim crtama, odluka suda zasnovala se na konsenzusu više britanskih i međunarodnih liječnika koji su se složili da je Alfiejeva bolest terminalna, da će se progresivno pogoršavati i da nema lijeka. Sljedeći argument i evidenciju razmotrenu na sudu, može se primijetiti da neki faktori koji jesu uzeti u obzir načelno odgovaraju stavkama iz Deklaracije, te (barem direktno) ne upućuju na eutanaziju. Međutim, nikada u stvari ne možemo isključiti skrivene proeutanazijske motive. Sud je čini se tvrdio da je nastavak korištenja respiratora neproporcionalno medicinsko sredstvo, uzevši u obzir neizlječivost bolesti i neminovnost smrti. Što se tiče transporta u Rim i daljnje medicinske tretmane, argument suda se pozivao na nešto slično “terapeutskoj upornosti“, tj. izlaganje djeteta potencijalnom riziku i patnji, dok očekivana dobrobit planirane terapije ne bi mogla donijeti  izlječenje. (Tu je jedna razlika sa slučajem Charlieja Garda kojem je uskraćeno alternativno liječenje u inozemstvu.)

Iako su u Alfiejevom slučaju elementi sudskog promišljanja načelno izgledali spojivi sa smjernicama katoličkog moralnog nauka, odluku po pitanju Alfiejevog života nije smio donijeti sud nego roditelji u suradnji s medicinskim timom. I to s moralnog stajališta čini sudsku odluku nepravednom i okrutnom. Prisilna, zakonski sankcionirana smrt djeteta s teškim invaliditetom ne može nikada biti moralno opravdana.

Razumne želje roditelja nisu uzete u obzir, i to isto nije spojivo s katoličkim naukom. Moramo imati u vidu i da je postojalo neslaganje liječnika o tome što treba učiniti, i da su talijanska i njemačka bolnica bile spremne podržati želje roditelja. Na iznenađenje liječnika, Alfie je još danima disao, iako su predviđali da će umrijeti istog časa. To je možda dovelo u pitanje i mišljenje eksperata s medicinskog stajališta. U svakom slučaju, ove okolnosti su otvorile prostor razumne sumnje, i razlog da se Alfieju pruži šansa.

Ovdje je učinjena velika nepravda koja se protivi naumu i ustrojstvu zakona i države koji bi trebali zaštititi pojedince i obitelj kao autonomnu zajednicu. Konačne odluke po pitanju kraja života ne smiju biti u rukama birokracije i eksperata. Opasnost bezinteresne, „objektivne“ analize medicinskih činjenica u moralnim odlukama može biti pogubna bez savjesti koja je usmjerena primarno na dobrobit pacijenta i obitelji. U Americi nažalost slučajevi poput Alfieja Evansa i Charlieja Garda niti ne dolaze u vijesti, jer je praksa zdravstvenog sustava toliko sustavno dehumanizirana i nepravedna da se svaki dan hospitalizacije i skoro svaki pojedinačni tretman moraju biti odobreni od zdravstvenog osiguranja, tj. liječnika koji rade za osiguranje i koji nikada nisu niti vidjeli pacijenta. U američkom slučaju, radi se o nečem još gorem od ekspertizma, o birokratima velikih kapitalističkih korporacija koji diktiraju život i smrt.

Mali čovjek i najmanji čovjek u opasnosti su da postanu samo broj na nečijem papiru, jedna puka statistika. I zato je bitno da mi svi koji još uvijek dišemo – koje je Alfie svojom borbom protiv svih izgleda zadužio – da se zalažemo za život, osobito onih najmanjih i najranjivijih. Kao što je pjesnik John Donne rekao: “Smrt svakog čovjeka smanjuje mene jer sam obuhvaćen u čovječanstvu; i zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; tebi zvoni.“

Tekst nastavlja ispod oglasa

Dr. sc. Ksenija Puškarić, Seton Hall University | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Saznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 13. svibnja 2018.

Možda vam se svidi