Prije dva dana je na portalu Index.hr odjeknuo ‘skandal’, koji je ‘malo koga ostavio ravnodušnim’. Naime, na Danu kruha ili Danu zahvalnosti za plodove zemlje, u jednoj osnovnoj školi našao se čovjek, svećenik, koji je učinio ono što je u središtu same ideje toga dana: zahvalio za plodove zemlje od kojih se, između ostaloga, radi i kruh.

Potreba da čovjek zahvaljuje za kruh i plodove zemlje nije nova. Štoviše, čini se da je stara koliko i čovječanstvo i univerzalna koliko i čovječanstvo. Ljudima je prirođen osjećaj zahvalnosti nad činjenicom što zemlja daje plod, a ako osjećaju zahvalnost čini se da mora biti netko kome bi bili zahvalni. Jasno je također da taj netko mora biti osoba, jer samo osobi, a ne nekakvoj neosobnoj sili, možemo biti zahvalni, a kako nitko od ljudi ne može tvrditi da je on „zemlji postavio temelje“ i dao da rađa plodom, ljudi su svoju zahvalnost usmjeravali prema onome tko može, prema Bogu.

Dakako, neki će reći kako upravo iz činjenice da su različiti narodi zahvaljivali različitim bogovima na urodu žita proizlazi da nijedan nije u pravu, ali to je slično tome da kažemo da samo zato što stotinu ljudi priča istu priču, ona nije istinita. Nije li puno logičnije upravo na temelju toga vjerovati da Bog nijedan narod nije ostavio u tami nego mu dao bljesak svoje istine, kao što bi svaki dobar Otac učinio.

Ukratko, zahvaljivanje na daru kruha i plodovima zemlje tako što ih se blagoslivlja nije neka jučer izmišljena novotarija, sumnjiva teorija, zamaskirana ideologija, od onih koje se na različite načine pokušavaju ugurati u obrazovni sustav, nego univerzalni osjećaj čitavog čovječanstva, koji je najednom postao sporan.

Svi koji se još uvijek sjećaju blagoslova kruha u svojim školama, ujedno znaju da je vremenski dio koji u cijeloj priredbi zauzme svećenik veoma skroman. Najčešće se izmoli jedan Očenaš, nakon čega svećenik podsjeti djecu da trebaju biti zahvalni za sve darove koje primaju, uključujući braću, sestre, roditelje, te sve skupa ne traje dulje od 2 minute.

Od tako jednostavnog, skromnog i univerzalnog čina napraviti skandal na temelju kojeg ćete sutra iznositi „potresne priče“ o sličnim događajima u drugim školama, kao da je riječ o bolnim iskustvima žena u bolnicama o kojima također ovih dana slušamo, ne može se nazvati nikako drugačije nego novinarskom manipulacijom.

Manipulacija je tim veća ako primijetimo obradu same fotografije koja je postavljena na članak koji je ‘zakuhao’ stvar oko ovog događaja. Naime, ono što vidimo na naslovnoj fotografiji članka jest (zaokruženo) dijete koje kleči i drži sklopljene ruke, što sugerira da moli na koljenima. Dakako, klečanje je jedan od osnovnih molitvenih stavova i ako je neko dijete kleknulo i sklopilo ruke tijekom tog dvominutnog čina teško da bi to ikoga trebalo zgroziti, no ako se želite zgražavati nad molitvom u školi, dobro vam dođe jedan takav prizor.

Ipak, pogled na širu cjelokupnu fotografiju (u međuvremenu uklonjenu s web-stranice škole) otkriva nešto drugo. Većina djece i odraslih imaju raširene ruke, tako da je očito jednostavno riječ o tome da se u trenutku pljeskanja poklopilo da je djevojčica fotografirana dok su joj na trenutak ruke bile sklopljene. Također, vidi se mnoštvo djece koja sjede na petama što djeca često čine ako nemaju gdje sjesti, tako da je djevojčica koja sklopljenih ruku kleči i moli najvjerojatnije pljeskala te se podignula na trenutak kako bi bolje vidjela stvari iz višeg položaja. Ponavljam, ne vidim ništa sablažnjivo ni u tome da je molila, ali ovo je vrijedilo primijetiti kako bi se pokazalo kako je lako odsječenom fotografijom napraviti manipulaciju cijele situacije.

Naposljetku, u tekstu smo doznali i priču o djevojčici koja ne ide na vjeronauk, a kojoj je, navodno, netko od ostale djece rekao da će joj, ako se ne bude molila, umrijeti mama. Treba priznati da djeca, nažalost, znaju biti veoma okrutna jedna prema drugima, i većina ljudi koji se sjećaju svojih osnovnoškolskih dana sjetit će se da su različiti oblici uvreda dio njihove svakodnevice, bilo da su njima izložena djeca koja nose naočale, koja imaju višak kilograma, koja imaju klempave uši i slično. Ako se tome doda mašta koja je kod sedmogodišnjaka još vrlo bujna, nije previše začudno ako je netko djevojčici dobacio da će joj majka umrijeti ako se ne bude molila. To nipošto ne opravdava taj čin, ali mislim da je više nego jasno da takve stvari nemaju nikakve veze s religijom.

Nema veze s religijom ni činjenica da roditelji djece, nažalost, ponekad umiru. U tim trenucima, vjera u vječni život je jedino što djetetu može dati nadu da će ponovno sresti svoga oca ili majku. Koju alternativu nude oni koji djecu uče da smo slučajni proizvod bezumnog procesa, te da se smrću vječno brišemo? Nije li to znatno okrutnije plašenje djece i ostavljanje bez ikakve nade u spasenje? Je li kršćanska vjera u vječni život istinita ili ne, to je posve drugo pitanje, ali da je neizmjerno više ohrabrujuća u odnosu na ono što ateizam nudi, o tome nema spora.

Ivo Džeba | Bitno.net