Zanimljiva polemika bukti na hrvatskom X-u iliti Twitteru posljednjih desetak dana. Pokrenuo ju je Mate Mijić, napisavši kako bi, najsažetije rečeno, Hrvati trenutačnu američku administraciju, unatoč kulturnim ratovima i progresivisitčkim potezima u Bidenovoj unutarnjoj politici, trebali tretirati kao saveznike, a ne baviti se tuđim problemima, kao što je ta, već spomenuta, američka unutarnja politika. Pitanja implicitno sadržana u ovome stajalištu, a koja su se u različitim rukavcima rasprave kasnije otvorila tiču se mnogočega: 1. hrvatskih strateških savezništava, 2. komparacije prijetnji s istoka i zapada te 3. problema usklađivanja bavljenja globalnim problemima i rješavanja vlastitih, endemskih pitanja, među hrvatskim desničarima i konzervativcima.

Iako su te dileme „vječne“, izravni povod za njih bilo je gostovanje Aleksandra Vučića u talk showu novinara Tuckera Carlsona, koji je nakon nedavnog otkaza na Fox Newsu svoju emisiju nastavio raditi za X iliti Twitter. Unatoč tome što Vučić financijski i politički ovisi isključivo o zapadnim zemljama od SAD-a do Njemačke a proruske sentimente iskazuje jedino kako bi opstao na vlasti u zemlji gdje ogromna većina stanovništva bezrezervno podržava Rusiju, srpski se predsjednik za Carlsonovu publiku, sastavljenu uglavnom od Trumpovih pristaša i pripadnika antiestablišmentskog krila Republikanske stranke, brendira kao protuzapadni, konzervativni vođa nalik Orbánu, koji je Carlsona i Vučića u Budimpešti i ugostio. U nastupu namijenenom protivnicima Bidenove vanjske politike koja se ponajviše očituje u ogromnoj financijskoj i vojnoj pomoći Ukrajini, a koji na NATO gledaju kao na entitet koji je prouzročio rat u toj zemlji, Vučić dakako nije govorio o tome kako je, da bi zadovoljio iste one protiv kojih se i Carlson i Trump i Orbán iz sve snage bore, na premijersko mjesto postavio LGBT-marionetu Anu Brnabić, nego o NATO-ovu bombardiranju Srbije zbog rata na Kosovu 1999. godine. Carlson i Vučić time povlače paralelu između Rusije i Srbije kao tobože nepravednih NATO-ovih žrtava, što pak, osim za unutarnje potrebe američke politike, savršeno odgovara ruskoj – još uvijek, dok se Ukrajina odupire agresiji – vanjskoj politici.

Jedan dio hrvatskih desničara i konzervativaca zbog Vučićeva je gostovanja počeo kritizirati Carlsona, a drugi dio tugovati što u Hrvatskoj nema političara koje bi Carlson mogao ugostiti. Sukus Mijićeva stajališta o ovom slučaju, iz čega proizlaze i odgovori na ostala pitanja na koja ovdje tražimo odgovor, stoji u njegovoj zadnjoj kolumni u Večernjem listu: „Bidenova je administracija slabašna i na unutarnjem planu poprilično štetna, no Hrvatska nema razloga sukobljavati se s njome niti bi to bilo u našem nacionalnom interesu. Nama ne treba uvlačenje u Carlsonove ratove“. Dakle, Mijić tvrdi kako je: 1. Amerika najbolji strateški saveznik Hrvatske, 2. kako je istok Hrvatskoj sada veća prijetnja od zapada te 3. kako je u Hrvatskoj od primarne važnosti rješavati autentične hrvatske probleme, a nije jednako važno baviti se vanjskim temama, kao što je američka unutarnja politika.

Prije negoli ponudim i vlastite odgovore na ta pitanja, želio bih postaviti ispravan okvir, politički, geopolitički i metapolitički, u kojemu se ova rasprava odvija. Štoviše, samim postavljanjem okvira, odgovori se nameću sami od sebe. Naime, čitajući što na X-u iliti Twitteru i u Večernjaku piše sȃm Mijić, kao i ono što pišu njegovi neistomišljenici, ne mogu se oteti dojmu kako su i jedna i druga strana preoptimistične – ili, možda je bolje reći, nedovoljno pesimistične.

Prvi tip pretjeranog optimizma proteže se na odnose u američkoj politici – jedni misle da bi Hrvatska više profitirala kada bi se svrstala uz „neokonzervativnu“ stranu američke politike, koja se voli igrati svjetskog policajca; drugi tvrde kako bi ona trumpistička ili alt-right strana, a koja je od neokonzervativne nešto izolacionističkije nastrojena, zbog svojeg antiprogresivističkog žara bila bolja. Međutim, niti neokonzervativci, čijih je politika Biden nasljednik a mi formalni saveznici, niti predstavnici alt-righta, koji zbog unutarpolitičkih razloga relativiziraju rusku agresiju na Ukrajinu, nisu nekritički saveznici Hrvatske. Prvi su, da žele, već odavno mogli pomoći, primjerice, Hrvatima u Bosni i Hercegovini kojima se uskraćuje pravo biranja vlastitih predstavnika; drugima pak imponira Srbija koju je bombardirao NATO. U Hrvatskoj mnogi prečesto zaboravljaju kako iole racionalne države ponajprije gledaju na vlastite nacionalne interese: neokonzervativci i alt-right razilaze se u svojim vizijama, ali primarno gledaju na američke, kao i Orbán na mađarske ili Vučić – balansirajući između LGBT-marionete i kritike NATO-a – srpske nacionalne interese. Nemojmo se pretvoriti u groupieje stranih vođa, nego stavimo i mi nacionalni interes u središte vlastitih politika.

Drugi pretjerani optimizam vidim u zanemarivanju dubinskih prijetnji u (dodatnom) širenju američke ili ruske politike u Hrvatsku i zemlje koje ju okružuju, ponajviše Bosnu i Hercegovinu. Jedna strana u ovoj polemici naglašava prvu, a druga drugu prijetnju. I jedni i drugi imaju tendenciju podcijeniti jednu od te dvije prijetnje – a i smetnuti s uma kako su obje izraz dvaju različitih imperijalizama; američkog, mekog, koji se između ostaloga širi putem seksualnih politika, i drugoga, staromodnijeg, ruskog, koji želi povećati svoj utjecaj u našem dijelu Europe. Za male narode, obje ove prijetnje od egzistencijalne su važnosti. Posvetimo se prvo zapadnjačkom progresivizmu. Mijić u jednom trenutku na X-u iliti Twitteru citira vlastite riječi iz Glasnika Srca Isusova i Marijina:

„LGBT je danas supkultura, utočište za buntovne klince, kao što su nekad bili metalci, punkeri, skinheadi, rave partijaneri ili navijači. (…) No, nikad kao danas te opasnosti nisu imale institucionalnu potporu niti su bile toliko popularizirane kroz pop kulturu. Nikad kao danas niste živjeli u strahu da će školsko ili fakultetsko osoblje vaše dijete podržavati u zabludama, a državne mu institucije davati autonomiju da si nanese trajnu tjelesnu i psihičku štetu hormonskim terapijama i operacijama promjene vanjskih spolnih obilježja bez vašeg znanja ili odobrenja. Zapadni zakonodavni trendovi prema kojima malodobna osoba bez odobrenja roditelja može krenuti u ‘tranziciju’ doći će i kod nas, a naša je kršćanska i građanska dužnost zaštititi djecu od ove opasnosti. (…) Zlo se može pobijediti samo dobrim i to uvijek moramo imati na umu.“

Očito, Mijić je svjestan razmjera i dubine prijetnje onoga što zovem permanentnom seksualnom revolucijom, a čije je svojstvo da nikada ne prestaje – čim postigne deklarirane ciljeve, napušta stare konceptualne okvire te počinje tražiti više. Revolucija je počela 1960-ih s kontracepcijom, nastavila se 1970-ih s pobačajem – sveopću pornifikaciju i eksploziju razvoda da i ne spominjemo – pa je, nakon liberalizacije svih aspekata heteroseksualnosti, fokus prebacila isprva na homoseksualnost te omogućavanje istospolnih „brakova“ i posvajanja djece, a sada prelazi s homoseksualnosti na posvemašnju relativizaciju spolova kroz rodnu teoriju i transrodnu praksu. Kao sudionica polemike, Utikejt je na Mijićev ulomak odgovorila: „Kad bi Mate Mijić uspio objasniti kako LGBTIQ može biti tinejdžerska supkultura i istodobno politika s jakom institucionalnom podrškom plus pop-kulturni fenomen, i dalje se ne bi potvrdio kao konzervativac. No postigao bi nešto puno teže: dokazao bi da drveno željezo postoji“. Mislim, međutim, da je Mijić ovdje u pravu. Permanentna seksualna revolucija – ili, ako hoćete, svaka kulturna hegemonija – i funkcionira tako da se određenu ideju isprva počne promicati u pop-kulturi i supkulturama, koje u svojoj međuigri preobražavaju društvo, da bi sadržaj te indoktrinacije naposljetku bio utkan i u zakonodavstvo. U ovom trenutku, transrodna teorija i praksa supostoje kao pop-kulturna propaganda, tinejdžerska supkultura i politička dogma. Taj recept (nazovimo ga „dugim maršem kroz institucije“ ili društvenim inženjeringom) primjenjiv je gotovo na svaki od postignutih ciljeva permanentne seksualne revolucije.

Činjenica što je Mijić u pravu, međutim, u većoj je mjeri argument protiv savezništva s Bidenovom Amerikom negoli argument u prilog tom savezništvu. Kao što je seksualna revolucija pri vrhu prioriteta američke politike u dosadašnjem tijeku stoljeća, tako ni Bidenova administracija ne propušta priliku za njezinim nametanjem – na primjer, ucjenjujući Ukrajince materijalnom pomoći koju im pružaju, nedavno su im na mjesto glasnogovornika vojske postavili „transrodnog“ Amerikanca. Kada bi Trump pobijedio Bidena na sljedećim predsjedničkim izborima, čak i ako bi ta pobjeda za ishod imala daljnju američku nezainteresiranost za jugoistočnu Europu, ona bi istodobno predstavljala udar na ideološku kolonizaciju vlastitih „saveznika“, koji bi se osjetio kao djelomična relaksacija od pritisaka za primjenom seksualno-revolucionarnih tekovina u svijetu. Djelomična, jer SAD, iako je epicentar, nije jedino središte iz kojega se navedena ideologija širi. Svejedno, ono što je danas američka unutarnja politika, sutra je američka vanjska i, samim time, hrvatska unutarnja politika. U tom smislu, i mi trebamo voditi „Carlsonove ratove“. Mijić u Večernjaku ističe kako Biden nije imao protuhrvatskih poteza; nije, međutim, imao ni prohrvatskih – Ameriku naš dio svijeta više ne zanima, osim kao prostor u kojemu žele očuvati stečenu dominaciju.

S druge strane, Carlson i njegovi istomišljenici nemaju izravnu granicu s ruskom, da upotrijebim njihov omiljeni pojam, proxy paradržavicom kao što Hrvatska ima s Republikom Srpskom, čiji je predsjednik – za razliku od Vučića, koji sjedi na dvije stolice – istinski Putinov saveznik. Svijest o tome da bi ruski trijumf u Ukrajini značio i dodatno intenziviranje separatističkih težnji u Bosni i Hercegovini treba voditi svaku hrvatsku politiku u odnosima sa susjednim zemljama, ali i u geopolitičkim odnosima. Kada bi, širenjem „ruskoga svijeta“, došlo do realizacije zamišljenoga „srpskoga svijeta“, Hrvatska bi u neposrednom susjedstvu imala izvor trajne nestabilnosti, s ispražnjenom Slavonijom kao vjetrometinom na koju bi se nastojalo proširiti utjecaj navedenih „svjetova“. Savezništvo s NATO-om i SAD-om zasad nas štiti od gorih scenarija, no nemojmo imati iluzija da Amerika išta čini iz altruističkih pobuda. I njihova pomoć Ukrajini vođena je američkim, a ne ukrajinskim interesima. Uostalom, i Hrvatska je platila i još uvijek plaća cijenu američke zaštite, otvarajući se ideologiji koju Amerikanci izvoze u sve dijelove svijeta. Podržavati Ukrajinu, stoga, ne treba zbog Amerike, nego zbog same Ukrajine i, posredno, Hrvatske. U politici bi idealno bilo spojiti idealizam i pragmatiku. Pa ako je za makijaveliste to problematično, tih problema ovdje srećom nema – stati na stranu Ukrajine odraz je elementarnog morala i ujedno korisna stvar za Hrvatsku.

Naposljetku, kao što Mijić spominje u svojoj kolumni, ne bismo se trebali okretati onima „čije su vrijednosti nespojive sa zapadnim kršćanstvom koje je neupitno oblikovalo sve ono što mi jesmo“. Iako Mijić cilja na Putinovu Rusiju, isti je poučak primjenjiv i na Bidenovu Ameriku. Predstavnici oba imperijalizma postavljaju se kao da sami određuju što je moralno i što je istinito („Mi imamo svoju, rusku istinu“, kaže Aleksandar Dugin), dakle – preuzimaju ulogu božanstva. Jedino što se među njima razlikuje jest način na koji se istina i moral zloupotrebljavaju. Rusija svoju prevlast želi nametnuti argumentom sile i mješavinom pseudokršćanskih hereza i komunističke mitologije, dok je Amerika, poimajući samu sebe utopijom koje je uvijek na „pravoj strani Povijesti“, sve više distopija sastavljena od egoizma, hedonizma i nihilizma. Što se vrijednosti zapadnog (i svakog drugog) kršćanstva tiče, i Biden i Putin, kao predsjednici SAD-a i Rusije, svojim politikama iznevjeruju religiju kojoj deklarativno pripadaju.

Koji je onda izlaz? Ponajprije u osvješćivanju činjenice kako Hrvatima neće pomoći niti neokonzervativci niti alt-right, niti Biden niti Carlson (a niti Putin). Hrvatskoj, dakle, pomoći neće niti Amerika, niti Rusija. Pomoći si jedino možemo sami. Suvišno je i napominjati da Hrvatska ne može sama srušiti nijedan od ovih imperijalizama, ali to joj ne bi ni trebao biti cilj. Umjesto toga, potrebno je, u granicama svojih mogućnosti – a te bi se granice trebale podudarati i s državnim granicama – minimalizirati njihov utjecaj. Politika koja balansira između istoka i zapada nije nemoguća; nešto takvo sada provodi Poljska, istodobno se snažno protiveći ruskom vojnom i američkom kulturnom imperijalizmu. U političkom djelovanju, primjerice, moguće je gostovati kod Tuckera Carlsona, a da to istodobno ne znači podršku ruskom imperijalizmu – kao i održavati savezništvo s SAD-om, koje pak ne podrazumijeva nužno preuzimanje tekovina seksualne revolucije.

Naposljetku, koji bi bio odgovor na pitanja s početka? 1. Da, Hrvatska treba ostati američkom vojnom saveznicom, ali pritom odbiti njezine progresivističke politike. Poljski primjer pokazuje da je i to moguće. 2. Prijetnje s istoka i zapada podjednake su. 3. Dvojba između globalnih i lokalnih problema u globaliziranom je svijetu lažna alternativa. Globalno se, praksa dokazuje, vrlo brzo prelijeva u lokalno. „Zlo se može pobijediti samo dobrim“, ispravno je napisao Mijić. Suprotnost zlu nije nužno dobra; ona je ponekad samo drugo lice istoga zla. Kada smo prisiljeni (ili mislimo da smo prisiljeni) birati između dvije pogrešne opcije, to znači da smo već izgubili.