Utikejt, autorica nepoznata identiteta koja na društvenim mrežama djeluje pod opisom Gospa tužnog lika, više nije samo zvijezda hrvatskog Twittera, nego sve više postaje općim mjestom i u hrvatskim srednjostrujaškim medijima. Sustavno godinama dekonstruirajući raznovrsne aspekte rodne ideologije, Utikejt je – svojoj anonimnosti unatoč – prerasla u punopravnu sudionicu javnih rasprava i kulturnih ratova o pitanjima spolnosti i morala. Mediji već godinama koketiraju s idejom da se iza Utikejt krije jedna saborska zastupnica i sveučilišna profesorica, ali o tome više u razgovoru koji slijedi. Nakon kraćeg nagovaranja i dužeg pregovaranja, u intervjuu za koji bih volio reći da smo ga vodili zakrabuljeni na tajnoj lokaciji, ali je zapravo obavljen preko chata, Utikejt je za Bitno.net otkrila što misli o fenomenu društvenih mreža, pisanju pod pseudonimom, rodnoj ideologiji, „slučaju Zambija“ te središnjim filozofskim idejama i konceptima koji oblikuju 21. stoljeće.

– Tko je Utikejt, a tko Gospa tužnog lika?

Riječ „utikejt“ sama po sebi ne znači ništa. Neka moja followerica u svojemu je tvitu, šaleći se na svoj račun, davno rekla da je maksimum njezina utjecaja to što je prijateljicu uspjela uvjeriti da se „utičnica“ na engleskom kaže „utikejt“. To mi se toliko svidjelo da sam tu riječ uzela da mi na Twitteru bude pseudonim, i podsjetnik da se ne bih zanijela da sam nekakav influencer.

„Gospa tužnog lika“ je aluzija na viteza tužnog lika, to jest na Cervantesovog Don Quijotea.

Ukratko, na Twitteru sam Utikejt, a „Gospa tužnog lika“ samo je opis.

– Je li Gospa i marijanska aluzija?

Ni govora. To bi bilo bogohulno.

– A avatar, pomalo kubistička dama?

Djevojka u zelenom. Tamara de Lempicka, njezine pariške godine, art deco s elementima kubizma. Raskoš, glamur, dekadencija. Predvečerje katastrofe.

Kad smo već kod toga, na profilnoj mi je slici kostur dinosaura iz londonskoga Prirodoslovnog muzeja, svojevrsni memento mori.

– Koji te splet okolnosti doveo do Twittera, gdje imaš gotovo ikoničan status, i koliko je teško slijediti zakonitosti te platforme, odnosno prilično ograničen broj riječi? Pomaže li nužnost sažimanja pri brušenju misli? Je li predsjednik Milanović bio na dobrome tragu kada je izjavio kako navedena platforma služi za „špricanje zmijskog otrova“?

Na Twitteru sam od 2008. godine. Dok nisam shvatila Twitter kao medij, za što mi je trebalo nekoliko godina, profil sam držala zaključan, pisala sam kriptično, i imala sam manje od 100 followera.

Za mene je prijelomna godina bila 2013., kad sam otključala profil i počela pisati pod pseudonimom Utikejt. Te se godine u Hrvatskoj održavao referendum o ustavnoj definiciji braka. Dotad me LGBTIQ-problematika nije zanimala ni u teorijskom ni u političkom smislu, jednako kao ni feminizam. Svoj sam potpis dala tek posljednjeg dana prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma, i to ne iz nekog čvrstog uvjerenja, nego na opetovane molbe i nagovore svoje bistrooke kumčice, da je kao krizmana kuma ne razočaram ili iznevjerim.

Kampanja opcije „protiv“ na Twitteru iznenadila me svojom agresivnošću. Sablaznula me drskost opsjenarskog argumenta: „Važeći zakon diskriminira homoseksualne osobe, jer im onemogućuje sklapanje braka. Da bi se ukinula diskriminacija homoseksualnih osoba, potrebno je da sklapanje braka između osoba istoga spola bude ozakonjeno“. Prenerazilo me koliko je to mnijenje, utemeljeno na bestidnoj laži i artikulirano u bezbroj varijacija, bilo rasprostranjeno. A pod tim sam dojmom i dan danas. Moje primjedbe da brak nije ljubavna ili romantična zajednica, da određena seksualna orijentacija nije ni uvjet ni zapreka za brak, da homoseksualna osoba, jednako kao heteroseksualna, može sklopiti brak s osobom suprotnoga spola, a da heteroseksualna osoba, jednako kao homoseksualna, ne može sklopiti brak s osobom istoga spola, kvalificirane su kao mrziteljske. Kampanja „protiv“ kao da me trgnula iz drijemeža. Potaknula je moje zanimanje za LGBTIQ, koje s vremenom nije jenjalo. Dapače, što se duže i dublje njime bavim, LGBTIQ mi se jasnije prikazuje u svojoj zlokobnosti.

Vratimo se na dio pitanja vezan uz Twitter kao komunikacijsku platformu. Zbog vrlo ograničene duljine pojedinačne objave, Twitter favorizira konciznost, a njegova munjevitost ne leži svakome. Sve to isprva može izgledati obeshrabrujuće kaotično. Točno je da na Twitteru bude žučljivih polemika i da se nađe usijanih glava, ali toga ima i na drugim društvenim mrežama.

– Jesi li ikad strahovala od restrikcija na Twitteru, poput onih koje su snašle Donalda Trumpa? Kakve vrijednosti prevladavaju na Twitteru? Misliš li da Elon Musk, otkad ga je preuzeo, donosi renesansu Twittera?

Sadržaj mojih tvitova neki smatraju kontroverznim. Ipak, veseli me da moj profil kao da izmiče blokadi. Načelno govoreći, nepoćudni tviteraši manje su izloženi Twitterovoj blokadi ako pišu na malenom i u globalnim razmjerima nevažnom jeziku. Što se mene tiče, osim što pišem na hrvatskom, na Twitteru pišem pod pseudonimom, pa me se ne doživljava kao neki faktor koji bi ikome mogao zadavati osobite glavobolje.

Twitter je Donaldu Trumpu zabranio pristup početkom siječnja 2021. godine, dok je on još uvijek bio na dužnosti predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Taj potez, u dramatičnim danima, tjednima i mjesecima kad je cijeli svijet gledao, slušao i čitao kako u Americi vrije, izgledao je vrlo riskantan. Ali samo na kratko. Predsjednik Donald Trump odstranjen je s Twittera, a zatim je, to možemo reći osvrnemo li se unatrag, ubrzo i nestao sa scene. Vidjeli smo da se i predsjedniku najmoćnije države svijeta može presjeći bitan kanal komunikacije, a da sve bude kao da se nije dogodilo ništa posebno. Sve je brzo palo u zaborav.

I u tomu se sastojala pobjeda mreže, u to vrijeme nadahnute i vođene načelima woke politike, koja nalaže prigušivanje svakog disonantnog tona, neovisno odakle dolazi. A sve u ime demokracije. Tadašnje vodstvo Twittera novim je medijem upravljalo na izrazito ideologiziran i politiziran, zapravo anakron način. Kao da se radi o televiziji, a ne o društvenoj mreži. Zapriječiti govor predsjedniku SAD-a simbolički je efektan čin, no dosezi su mu i učinci kratkoročni. Takvo upravljanje pokazalo se neodrživim. Nije čak uspjelo osigurati da Twitter dugoročno ostane u istim rukama.

Tako je prošle godine na čelo Twittera došao „apsolutist slobode govora“ Elon Musk koji je, objavivši dokumente o upravljanju Twitterom u ranijem razdoblju, napravio važne korake prema transparentnosti, a omogućivši veću slobodu govora, postigao da se na Twitteru osjetno lakše diše.

– Na Twitteru si postala prepoznatljiva po pomnom raščlanjivanju svih implikacija kratice LGBTIQ, pri čemu su tvoji pogledi, ako ih se i ne može okvalificirati kršćanskima, s kršćanskim poimanjem navedene problematike kompatibilni. Čemu fokus na tu temu, zašto je ona važna?

LGBTIQ se u zadnjih dvadesetak godina prometnuo u jednu od udarnih tema suvremene politike Zapada. U epohi kojoj pečat daje tehnoznanost, kanaliziran u matični tok politike, LGBTIQ pravne sustave zapadnih zemalja prekraja na radikalan način koji nema presedana u čitavoj dosadašnjoj povijesti čovječanstva.

Na Twitteru sam trn u oku samo onima koji su iz različitih razloga počeli doživljavati LGBTIQ kao nešto samorazumljivo, poželjno ili neizbježno. Kako posjedujem stanovitu pedagošku žicu, u vezi LGBTIQ-a rado bistrim pojmove, postavljam pitanja, tumačim, nastojim vratiti stvar na početak. I pritom ne žalim truda.

– Kakvi su zahtjevi zagovornika LGBTIQ-a? Jesu li fiksni, ili konstantno mijenjajući, poput trockističkog ideala „permanentne revolucije“?

Važno je ponajprije znati što LGBTIQ jest, a što nije. LGBTIQ nije znanost ni znanstvena disciplina. LGBTIQ nije zajednica ni skupina ljudi. LGBTIQ je transhumanistička politika prevladavanja čovjeka putem rastakanja čovjekove seksualnosti te oblikovanja novog bića, bića bez spola, bez roda, bez seksualne orijentacije, i bez mogućnosti prokreacije. Kad bi takvo novo biće, queer biće, predstavljeno slovom Q, bilo oblikovano, ono bi možda bilo čovjekoliko, no više ne bi bilo čovjekom.

Politički zahtjevi zagovornika LGBTIQ-a usmjereni su na rastakanje i u konačnici ukidanje heteroseksualnosti, braka, očinstva, majčinstva kao bitnih struktura patrijarhata. Patrijarhat kao univerzalni hijerarhijski društveno-politički sistem utemeljen na specifičnoj razlici dvaju spolova, star je koliko i civilizacija, a za LGBTIQ on je smrtni neprijatelj. I to po sljedećem lancu misli: gdje je razlika, tu je nejednakost, a gdje je nejednakost, tu je ugnjetavanje. Heteroseksualnost, brak, očinstvo, majčinstvo u svojemu korijenu imaju specifičnu spolnu razliku, po kojoj je spol koji oplođuje isključivo muški a spol koji rađa isključivo ženski, te ih stoga LGBTIQ vidi kao ugnjetavačke patrijarhalne strukture utemeljene na nejednakosti i isključivosti. Zagovornici LGBTIQ-a zalažu se za seksualnu revoluciju koja će ukinuti specifičnu spolnu razliku, a s njome i ugnjetavačku spolnu nejednakost, pa će tako, recimo, i muškarci rađati. Ukratko, zagovornici LGBTIQ-a, kako sami kliču, žele smrskati patrijarhat: Smash the patriarchy!

Iako su svim slovima kratice LGBTIQ zajednički taj revolt prema patrijarhatu i aktivna borba protiv patrijarhata, i iako svako slovo kratice LGBTIQ, uzeto zasebno, daje svoj skromni i privremeni doprinos istom konačnom cilju, ipak njihovi pojedinačni politički ciljevi nisu isti, niti sa svojim specifičnim političkim zahtjevima istupaju svi u isto vrijeme. Sredinom prošlog stoljeća u fokusu su bili kontracepcija, abortus, razvod braka. Krajem prošlog stoljeća u prvi su plan došle „istospolne zajednice“ i „istospolni brak“. Svjetla reflektora sada se premještaju prema nebinarnim slovima kratice, pa tako trenutno dominiraju oni politički zahtjevi koji se tiču surogatstva, „transrodne djece“, „bezrodnog odgoja djece“ i institucionaliziranja „transrodnosti“.

Zanimljivo je pritom uočiti da se pojedinačni zahtjevi LGBTIQ-a, promotri li ih se izbliza, čak uzajamno potiru i isključuju. Tako primjerice feminizam, koji u kratici LGBTIQ nastupa pod slovom L, inzistira na tomu da „transžene“ nisu žene jer imaju penis, osuđuje surogatstvo kao oblik eksploatacije žena, protivi se davanju blokatora puberteta djeci. S druge strane danas sve glasniji zagovornici „transrodnosti“, koju predstavlja slovo T, inzistiraju na tomu da je penis organ koji mogu imati žene i djevojčice, podržavaju surogatstvo, potiču davanje blokatora puberteta djeci, zagovaraju „bezrodni odgoj djece“. Stoga se već sada može reći da se feminizam u svega nekoliko desetljeća našao na vjetrometini povijesti jer je za patrijarhat previše, a za transhumanizam premalo revolucionaran.

Ne gajim nikakvu sumnju da slična sudbina očekuje svako pojedinačno slovo kratice, osim posljednjeg i zapravo jedinog bitnog slova kratice, slova Q. LGBTIQ-u sva druga slova, osim slova Q, služe ne kao svrha sama po sebi, nego kao topovsko meso u borbi protiv patrijarhata. Nastave li stvari teći dosadašnjim tokom, njih će LGBTIQ jedno po jedno neutralizirati i eliminirati, u obračunima jednako beskompromisnima kao što je sada njegov obračun s patrijarhatom. Bude li LGBTIQ u praksi proveden do kraja, slovo po slovo, čovjek više doslovno neće postojati. Koliko god nevjerojatno ili apokaliptično to sada moglo zvučati, slovo Q iz kratice LGBTIQ podrazumijeva smrt čovjeka kao bića.

– „Slučaj Zambija“ i širu je javnost upoznao s tvojim djelovanjem. Što te u situaciji hrvatskih uznika u Zambiji toliko fascinira i za koji aspekt višedimenzionalne problematike koja proizlazi iz priče o neuspjelu pokušaju posvajanje djece iz Demokratske Republike Kongo držiš da je od središnje važnosti?

Punih šesnaest dana nakon samog događaja, objavljena je vijest o uhićenju osmero hrvatskih državljana u Zambiji pod optužbom za trgovinu djecom iz DR Konga. Težina optužbe, množina aktera, te njihova ugrađenost u hrvatski politički establishment, državne institucije, nevladine organizacije i kulturnjačku elitu lijevoliberalne provenijencije, razlozi su zbog kojih je vijest pukla kao grom.

Indikativno je ponajprije to da djeca dolaze iz DR Konga. I problematično. Iz više razloga, od kojih ću spomenuti samo najočitije. DR Kongo, kao kolonijalno eksploatirano „srce tame“, do danas je ostalo krizno žarište planeta. Ta država nije potpisnica Haaške konvencije o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem, dokumenta koji, postavljajući ozbiljne uvjete i ograničenja, bitno otežava međudržavna posvojenja. Nadalje, radi se o zemlji u razvoju, gdje je zapadnjački koncept posvajanja djece običnim ljudima stran, te se majke i očevi, vođeni mišlju da svoje kćeri i sinove šalju na školovanje, potpisom na papiru odriču roditeljske skrbi ne razumijevajući u cijelosti implikacije toga čina. U tom je smislu egzemplaran slučaj pjevačice Madonne, koja je posvojila četvero djece iz Malavija, čije su obitelji osjetile sve posljedice takvih posvojiteljskih aranžmana.

U medijima se zločin za koji je zambijska osmorka optužena – u kojemu se dijete tretira kao da je komad mesa, i postaje roba i predmet trgovine – ne problematizira, nego se odlazak po djecu u DR Kongo predstavlja praktički kao humanitarni rad, a aktere ove afere prikazuje se kao plemenite spašavatelje djece iz države poharane sukobima, korupcijom i bijedom svake vrste. Istodobno naglašavanje da je zambijska osmorka u toj disfunkcionalnoj državi, u koju nije nogom stupila, ishodila uredne papire, poštujući sve zakone i procedure, čini cijeli medijski narativ grotesknim.

Zabrinuta hrvatska javnost zasad se ponajviše usredotočila na proceduralni aspekt problema: je li nadležan sud u Zlataru ili Zagrebu, ovaj centar ili ono ministarstvo, itd. Rasvjetljavanje manevara pozadinskih aktera svakako jest važno, jer ono razotkriva institucijski LGBTIQ-aktivizam te koordinirane političke i medijske napore da se praksa posvajanja djece iz država koje nisu potpisnice Haaške konvencije opravda i održi. Ipak, opasno bi bilo zadržati se samo na aspektu proceduralnosti, jer bi se na taj način cjelokupna problematika trgovine djecom svela na stvar papirologije i pravnih „mehanizama“, a osmorka, koju rese plemenite namjere i koja se u Zambiji našla pod vrlo teškom optužbom samo zato što je žarko željela osjetiti čari roditeljstva, lako bi se prikazala kao žrtva apsurda tipične hrvatske birokratske zavrzlame.

Stav – a zastupa ga i pravobraniteljica za djecu – da su nevolje nastupile uslijed nedorečenosti zakona, manjka regulativa i nejasnoće procedura, a da bi rješenje bili dobro ugođeni pravni „mehanizmi“ koji bi u budućnosti onemogućili ovakve dubioze, vrlo je opasan.

Naime, ovdje je na djelu pravnim znanjem i iskustvom izvrsno potkovani LGBTIQ-aktivizam. LGBTIQ, koji uvijek operira s pozicije prividne moralne superiornosti, naoko vođen istančanim osjećajem za pravdu i razumijevanjem za žrtve svakojakog nasilja, tobože rigorozno poštujući pravne okvire, zapravo velemajstorski izvrgava ruglu svaki zakon, obezvrjeđuje ga i obesmišljava, te naposljetku ukida.

To se sjajno vidi na primjeru LGBTIQ-aktivistice Noe Kraljević, koja je odigrala značajnu ulogu u prekrajanju hrvatskoga obiteljskog prava, posebice inzistiranjem na dostatnosti samoodređenja spola i roda te, posve konkretno, sudjelovanjem u izradi zakonske regulative u vezi promjene oznake spola u matici rođenih i osobnim dokumentima temeljem „života u drugom rodnom identitetu“ (Pravilnik o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola ili o životu u drugom rodnom identitetu). Temeljem samoodređenja spola i roda, sada ugrađenog u hrvatsko zakonodavstvo zahvaljujući spomenutom Pravilniku, Noah Kraljević – koja zauvijek ostaje žena što god da učini – ishodila je da joj u osobnim dokumentima bude upisana oznaka muškoga spola. Temeljem toga, s drugom je ženom u Evangeličkoj (luteranskoj) crkvi sklopila brak, koji ima učinke građanskoga braka i potvrđen je u matici vjenčanih. Vrijedi spomenuti da se od prakse sklapanja brakova između osoba istoga spola, čak i ako podaci u osobnim dokumentima govore da se radi o osobama suprotnoga spola (kakav je bio slučaj Noe Pintarić i Ivone Kraljević), Hrvatska protestantska konferencija nedavno javno ogradila.

Dakle, ponovit ću, jer je važno: prvi je korak bio prekrajanje zakona u smislu proglašenja dostatnosti samoodređenja spola i roda, čime je Noah Kraljević stekla pravo na promjenu oznake spola u osobnim dokumentima te pred zakonom postala muškarac premda je žena; drugi je korak bilo sklapanje braka u vjerskom obliku s drugom ženom, čime je Noah Kraljević stekla još jedan važni dokument, vjenčani list, ključan za sljedeći korak njezina aktivističkog djelovanja. Javnosti i svim konzervativnim stručnjacima i udrugama pred nosom, Noah Kraljević je, kao žena koja je sklopila brak sa ženom a pritom ishodila uredan vjenčani list, u dva elegantna koraka, samo tiho listajući papire, izvrgnula ruglu Referendum o braku i obesmislila odredbu Ustava RH po kojoj je brak zajednica muškarca i žene.

Vođena izričitom željom da ostvari roditeljstvo na način da, premda je žena, djetetu bude ne majka nego otac („želim biti otac, a ne majka“), Noah Kraljević poduzela je treći korak i krenula put Zambije preuzeti dijete iz DR Konga radi posvojenja, ali negdje je nešto zapelo. Javnost je na djelovanje Noe Kraljević bacila pogled tek tada, kad joj se dogodio kiks. Da je posvojenje djeteta prošlo glatko, kao što su glatko prošla prva dva koraka, Noah Kraljević bi – naravno, uz ogromnu podršku svoje vidljive i nevidljive mreže – od LGBTIQ-pijuna postala LGBTIQ-kraljica.

Ovaj konkretni slučaj zoran je primjer kako, popuštajući pod pritiscima LGBTIQ-a, zakon polagano prestaje imati uporišta u stvarnosti i počinje falsificirati stvarnost. Dokumenti, koji se cirkularno referiraju isključivo jedni na druge, postaju zamjenska stvarnost. Odlijepljen od stvarnosti, zakon biva obesmišljen i u konačnici ukinut time što je – paradoksalno – ispoštovan do posljednjeg slova.

Da zaključim. Pobuna LGBTIQ-a protiv patrijarhata u svojoj srži jest pobuna protiv Zakona kao takvog. A Zakon je ono što na okupu drži ne samo kulturu i civilizaciju, nego i goli život čovjeka. U ovom trenutku, u obračun s Božjim zakonom, s naravnim zakonom, s načelom ustroja svijeta, LGBTIQ kreće razračunavanjem s pisanim zakonom kao izvanjskim regulatorom čovjekova ponašanja. U sljedećoj će fazi na red doći LGBTIQ-ovo razračunavanje s unutarnjim moralnim zakonom u čovjeku s ciljem otpuštanja svih kočnica što ih svaki čovjek nosi u samome sebi. Utoliko destruktivna sila LGBTIQ-a ukida razlikovanje dobra i zla. Na Twitteru sam baš zbog svega toga, bez imalo ironije, LGBTIQ nazvala Sotoninom lukavštinom. U slučaju zambijske osmorke, duboko sam uvjerena da su aktivističke pobude posvojitelja djece iz DR Konga sve samo ne plemenite.

– Jesi li vjernica?

Rođena sam u katoličkoj obitelji, u tom sam duhu odgojena. Divim se ljudima ispravne i čvrste vjere, zacijelo i zato što uviđam da nisam baš uvijek najuzorniji vjernik.

Tvitajući o LGBTIQ-u, u pravilu se ne pozivam na Boga, Bibliju, katekizam ni na kršćansku tradiciju, ne zato što u njima nema jakih argumenata protiv LGBTIQ-a, nego zato da me se, što je danas jako prisutno posebice u medijima, ne bi moglo olako diskvalificirati kao nekoga tko o svjetovnoj stvari rezonira kroz prizmu vjere ili teologije, ili kao nekoga tko o političkoj stvari govori nepolitički.

Ipak, na Twitteru ne propuštam priliku napomenuti da je Knjiga Postanka najaktualnija knjiga današnjice. Veseli me što takvi moji tvitovi nailaze na odobravanje vjernika koji u meni prepoznaju saveznika, no pišem ih bez predumišljaja. Ali i bez pretjerivanja, i bez trunke ironije.

– Po kojim je sve aspektima Knjiga Postanka danas aktualna? Misliš na stvaranje svijeta i ljudskoga bića, „muško i žensko stvori ih“?

Mislim prvenstveno na prva tri poglavlja Knjige Postanka, gdje jasno vidimo važnost razlikovanja stvari: „stvori Bog nebo i zemlju“, „i rastavi Bog svjetlost od tame“, „i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom“, „muško i žensko stvori ih“… Također, vidimo važnost imenovanja stvari: „svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć“, „svod prozva Bog nebo“, „kopno prozva Bog zemlja, a skupljene vode mora“…

Ime je plod razlike i razlikovanja, i ujedno rezultat utvrđivanja, prepoznavanja ili otkrivanja biti stvari. Nasuprot tomu, naša postmoderna epoha, kao što je bjelodano kod LGBTIQ-a, s proklamiranim ciljem iskorjenjivanja ugnjetavanja, inzistira na niveliranju i izjednačivanju svega što postoji. Stoga ona, težeći nediferenciranosti i nedefiniranosti stvari, najprije ignorira, zatim demontira, i u konačnici ukida sve razlike i sva razgraničenja, sve redefinira, pojmove rastače i raspršuje, stvari naziva nepripadajućim imenima, riječi brka, želeći od uređenog svijeta napraviti kaos. LGBTIQ je Babilon.

Kad smo već kod toga, usput ću reći i ovo: imenica „diskriminacija“ etimološki je bliska latinskom glagolu discriminare koji znači „odvojiti“, „odijeliti“, „razdijeliti“, „rastaviti“, „razlučiti“, „razlikovati“. Za LGBTIQ svako razlikovanje jest zločin bez premca. A pod taj zločin potpada i inzistiranje na tome da je različitost muškog i ženskog spola, bračnog i istospolnog para, oca i majke, neprekoračiva.

– Kako gledaš na civilizacijsko stanje danas, jesmo li uronili u postkršćansko doba?

Ne bih rekla da smo zašli u postkršćansko doba, niti da je kršćanstvo ušlo u krizu. Istina može neko vrijeme biti pometena pod tepih, ali sigurno je da se ne može uništiti.

No duh naše epohe, koja istinu voli proglašavati zastarjelim konceptom, svakako jest antikršćanski. Što i nije neka novina. U povijest kršćanstva ugrađene su i progoni i katakombe. Kršćani su bili sol zemlje u blagostanju i u nedaćama, a to će, vjerujem, i ostati.

– Slijedi nekoliko blic-pitanja. Pišem imena kojekakvih mislilaca, tražim prve asocijacije na njih. Friedrich Nietzsche.

„Bog je mrtav.“ U tome je bit epohe nihilizma. Međutim, i mrtvi Bog je Bog. Mrtvi Bog našu epohu opsjeda kao sablast. Bauk kruži Zapadom – bauk mrtvoga Boga.

– Simone de Beauvoir.

„Ženom se ne rađa, ženom se postaje.“ Točno! Žena se postaje odrastanjem, psihofizičkim sazrijevanjem. Naime, žensko novorođenče ili predpubertetsko dijete nitko ne smatra i ne naziva ženom, osim dakako zagovornika Istanbulske konvencije.

– Nastavljam s imenima: Michel Foucault.

Znanje i moć, Rođenje biopolitike, biomoć. Tijelo i seksualnost, Nadzor i kazna. Foucault kao perjanica antipsihijatrijskoga pokreta. Jako puno tema, ideja, uvida koji su obilježili intelektualne rasprave i aktivističko djelovanje u drugoj polovini prošloga stoljeća, a usmjeravaju ih i danas.

– Judith Butler.

Raščinjavanje roda. Držeći da je razlikovanje prirode i kulture neutemeljeno, Judith Butler neutemeljenim drži i razlikovanje spola i roda. Pritom spol shvaća kao opresivni društveni konstrukt koji valja demontirati. Raščinjavanje roda, obrise čijeg je koncepta bila naznačila Simone de Beauvoir tek pedesetak godina ranije, zapravo se ispostavlja kao raščinjavanje spola. Moja asocijacija u jednoj riječi: horor.

Kad smo već kod toga, primjećujem da tradicionalisti i konzervativci bezrazložno zaziru od pojma roda, vjerojatno dijelom i zato što na njemu inzistira LGBTIQ. Naglašavam da za taj strah od roda nema nikakvog razloga. Rod naime nije ništa drugo nego spol plus odraslost.

Jednako tako, naglasila bih da prema autorima kojih smo se ovdje dotakli konzervativna i katolička javnost i intelektualci trebaju svladati svoj zazor, i ideologe ljevice staviti u odgovarajući kontekst, upoznati ih i proučiti, pozabaviti se njima ozbiljno, sine ira et studio. Poznavati teme vodećih lijevih intelektualaca, njihove perspektive i uvide neophodno je da bi se naša epoha i njezin duh mogli dokučiti, ali i da bi se na nove izazove moglo adekvatno odgovoriti.

– Katarina Peović.

Katarinu Peović znam kao autoricu koja se bavi ili se bavila medijima. Njezini tekstovi o medijima bili su mi zanimljivi pa i dragocjeni. Nasuprot tomu, ono što govori i čini kao političarka sasvim mi je smiješno, ali znam da je, nažalost, mnogima zavodljivo.

– Marija Selak Raspudić.

(smijeh) Pamet i srčanost. Veoma cijenim i njezin znanstveni rad, a simpatiziram njezin politički angažman. I kao intelektualka i kao političarka pokazala je da ima mudrosti, odgovornosti i hrabrosti pojave u javnoj sferi nazvati njihovim imenom, što u našoj situaciji nije nimalo lako.

– Kako komentiraš govorkanja o vas dvije?

Što se govorka?

– Da ste kao Bruce Wayne i Batman.

Nismo.

– Sada obratno, od asocijacije do imena. Ja kažem “najznačajniji kršćanski intelektualac u zadnjih stotinu godina”, ti kažeš…?

…ja kažem: Može neko lakše pitanje? Teško mi je izdvojiti jedno ime, a da ono ne bude sasvim osoban izbor. A ako je riječ o osobnom izboru, od kršćanskih intelektualaca više su me možda izgradili javnosti nepoznati kršćani iz moje sredine.

No iako mi je teško izdvojiti najznačajnijeg kršćanskog intelektualca u zadnjih stotinu godina, bez imalo premišljanja mogu reći da je najvažniji katolički spis u zadnjih stotinu godina Humanae Vitae, enciklika pape Pavla VI. iz 1968. godine.

Upravo u godini 1968., koja u sebi simbolički sažima duh svojega desetljeća, obilježenog blagostanjem, optimizmom i čvrstom vjerom u napredak, kao i borbom za ženska i radnička prava, studentskim i sveučilišnim buntom, raznovrsnim prosvjedima u znaku ljevičarskih vrijednosti i s ciljem stvaranja boljeg svijeta, papa Pavao VI. objavljuje encikliku Humanae Vitae (Ljudski život) kojom, u jeku seksualne revolucije, iznova potvrđujući učenje Crkve o naravi čovjeka, bračnoj ljubavi, odgovornom roditeljstvu i svetosti ljudskoga života, čvrsto kaže „Ne“ kontracepciji i upotrebi medicinskih tehnologija za kontrolu rađanja.

A javnost, koja je kontracepcijsku pilulu slavila kao revolucionarno oružje za emancipaciju žena, na encikliku je reagirala bijesom i negodovanjem. I mnogi vjernici njome su ostali zbunjeni, frustrirani i razočarani.

Čitajući tekst enciklike, svaki put ostajem zadivljena njezinom dubinom i jasnoćom, a nadasve dalekovidnošću.

– Što čitaš?

Dvije knjige koje sam za Božić dobila na dar, Život u ljudskim rukama i Medicinsko prevrednovanje etičkih granica Tončija Matulića, obje objavljene 2011. godine u nakladi Glasa Koncila. Zanimljivo i pristupačno štivo o abortusu, eutanaziji, umjetnoj oplodnji, surogatstvu, kloniranju i drugim gorućim bioetičkim temama. Svesrdno preporučujem!

Iduća je na redu knjiga Pristanak francuske autorice Vanesse Springora, čiji je hrvatski prijevod objavljen 2021. g. u nakladi OceanMore. Ova autobiografska proza dotiče se francuskih lijevih intelektualaca koji su na valu revolucionarne šezdesetosme, u ime emancipacije, zagovarali liberalizaciju spolnih odnosa odraslih s djecom, i odmah po izlasku uzvitlala je prašinu. Mislim da bi ova knjiga i rasprave koje ju prate mogle biti posebno zanimljive onima koji su ostali zatečeni time što progresivna ljevica nije nedvosmisleno osudila spolnu zlouporabu predpubertetskih dječaka od strane Michela Foucaulta ni u vrijeme kad se ona događala, a ni danas.

– Zašto si anonimna? Bi li te ikakva ovozemaljska sila mogla nagnati na otkrivanje vlastita identiteta?

Za razliku od recimo Facebooka, na Twitteru ljudi uglavnom ne pišu pod svojim imenom i prezimenom. Pa tako ni ja. Tako sam odabrala prilikom svog dolaska na Twitter, kad sam tek počinjala učiti narav i zakonitosti tog medija. Danas se pokazuju i druge prednosti tog odabira, posebice s obzirom na to da sam se s vremenom orijentirala na tvitanje o samo jednoj temi, LGBTIQ-u, i po tome postala prepoznatljiva. Tvitanje pod pseudonimom odgovara mi i zbog toga što ne želim da me se izvan virtualne stvarnosti svodi na LGBTIQ. LGBTIQ nije sav sadržaj mojega života.

– Bojiš li se da bi te itko tko te poznaje u privatnom životu mogao prepoznati u Utikejt? Bilo po stilu, bilo po sadržaju? Bismo li, da nema mogućnosti pisanja pod pseudonimom, ostali bez tvojega udjela u kulturnome ratu?

Ako se budem pojavila na nekom drugom mediju, također ću se baviti pitanjima LGBTIQ-a, heteropatrijarhata i queera, i to također pod pseudonimom, istim ili nekim drugim. Izvan virtualne stvarnosti rijetko se upuštam u diskusije o ovim temama, i ne bojim se da bi me tko mogao provaliti.

– Digitalno doba dovelo je do pojave intrigantnih figura na više polja ljudskog djelovanja, od poezije, koju zadnjih desetak godina pokorava tvoj kolega po zakrabuljenosti Sven Adam Ewin, pa do tebe, koja koristiš virtualne razgovorne platforme za idejni boj. Jesu li novi mediji time obogatili, ili fokusom na površnosti u mainstreamu osiromašili javni diskurs?

Pisanje pod pseudonimom ima svoju cijenu, kao i odabir ovog ili onog komunikacijskog kanala. U mojem slučaju to znači da moje tvitanje može na Twitteru uzbuditi duhove ili zabaviti neposredne sudionike i promatrače, ali da ono zapravo nema većeg odjeka, niti ga se uzima previše ozbiljno.

Novi mediji otvorili su govoru neslućene prostore. Sjajna stvar, sve dok bezbrojni glasovi ne počnu tvoriti kakofoniju, ili dok u tim neslućenim prostorima glas istine ne bude glas vapijućega u pustinji.