Kada bih snimao dokumentarni film o fenomenu transrodnosti, započeo bih na jedan od sljedeća tri načina. Prvo, mogao bih se pozvati na proroka Tiresiju iz grčke mitologije – čiji lik, osim u predajnoj baštini nepoznata ili kolektivnog autorstva, prebiva i u ranim antičkim tragedijama, poput Sofoklovih Edipa ili Antigone – a kojega bi rodna teorija, da joj je stalo do tradicije, trebala proglasiti vlastitim simbolom i pretečom.

Tiresiju je, naime, Zeusova supruga Hera – kažnjavajući ga jer je nepromišljeno omeo par zmija u snošaju – na sedam godina preobrazila u ženu, da bi ga potom ponovno pretvorila u muškarca (na božansko pitanje uživaju li u spolnome činu više muškarci ili žene, Tiresijin politički nekorektan odgovor glasio je: žene). Drugo što bih mogao učiniti jest prisjetiti se rane sovjetske diktature u Lenjinovo doba, kada je – prije točno stotinu godina – na temelju argumenata o transrodnosti legaliziran prvi „istospolni brak“ u povijesti. I treće, dokumentarac o transrodnosti mogao bih započeti citatom sv. Pavla (o kojemu više kasnije):

„Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“

No pravi, ne ovaj moj zamišljeni dokumentarni film koji je u posljednjih desetak dana uzburkao duhove – manje u ignoriranju sklonima srednjostrujaškim, a više u digitalnim, tzv. „novim medijima“ – nosi naslov Što je žena? („What is a Woman?“), a djelo je konzervativnog političkog komentatora Matta Walsha, koji radnjom povremeno defilira kao tumač suvremene rodne teorije, a povremeno i kao vodič tim svijetom, i redatelja Justina Folka, nastao je u produkciji medijske kuće Daily Wire, čije je najpoznatije lice Ben Shapiro (Daily Wire se u proizvodnju filmova upustio kako bi dao prostora idejama koje u srednjoj struji, unutar i onkraj Hollywooda, zbog ideološkog jednoumlja nije moguće očekivati) te ga je samo na njihovim stranicama zasad i moguće pogledati. U tehničkom smislu, Što je žena? besprijekorno je snimljen film, a njegove manjkavosti – pored očite nemogućnosti sveobuhvatna zahvata u ovu neiscrpnu temu – uglavnom se svode na poneku odveć spektakulariziranu scenu, dok je ono što u filmu najviše vrijedi čisti dokumentarizam: razgovori sa zagovornicima i protivnicima zamisli o ženi kao društveno-kulturalno-politički konstruiranu konceptu, a ne biološkoj danosti s ontološkim utemeljenjem.

Upravo u tim razgovorima, oblikovanima oko pitanja na koje suvisli odgovor može dati i dijete predškolskog uzrasta – a koje se nalazi i u naslovu filma – otkriva se zastrašujuća nemogućnost kritičkog i znanstvenog mišljenja baš kod onih koji bi ih ponajprije trebali demonstrirati, od sveučilišnih profesora do medicinskih djelatnika, što njihove dionice filma čini teško razlučivima od prosječne epizode Letećeg cirkusa Montyja Pythona. Tako profesor „ženskih studija“ Patrick Grzanka na pitanje „što je žena?“ odgovara kako je to „osoba koja se izjašnjava kao žena“, ali – u nemogućnosti spoznaje tautologičnosti vlastita odgovora – ostaje nijem na potpitanje što li je onda to kao što se „izjašnjava“ osoba koja se „izjašnjava kao žena“.

Dr. Marci Bowers tvrdi kako jednoznačna definicija riječi žena ne postoji, dr. Michelle Forcier tvrdi kako pojam žena „različitim ljudima može imati različita značenja“, dok Gert Comfrey ponavlja ustaljenu maksimu transrodnih aktivista: „Neke žene imaju penise; neki muškarci imaju vagine“.

Zanemarimo li nakratko činjenicu da se rasprava oko ovoliko fundamentalnih pitanja o ljudskoj naravi uopće vodi, osvijestit ćemo kako je potrebno prijeći s komičnog na tragičan aspekt tragikomedije koju film tematizira. Onkraj rodne teorije, rodna praksa – u obliku pošalice, mogli bismo je nazvati „rodnim samoupravljanjem“ – upropaštava sudbine tisuća stvarnih ljudi. O tome u filmu najrječitije govori Scott Newgent, definirajući se kao „biološka žena koja je prošla medicinsku tranziciju da bi izgledala kao muškarac“, uz dodatak kako nikada neće moći postati muškarcem.

Newgent ističe da je proces „tranzicije“ iz muškarca u ženu ili obratno u praksi tek iživljavanje nad djecom i mladima zbog profita farmaceutske industrije, rezultirajući – u sprezi s, dodajmo, masovnim medijima, adiktivnom logikom društvenih mreža, popularnom kulturom, visokom politikom i, dakako, rodnom teorijom – pojavom „lijekova“ za obustavu puberteta, konzumacije hormona suprotnoga spola, mastektomijom djevojčica i kastracijom dječaka te drugim operativnim zahvatima koji sakate zdrava mlada tijela, onemogućuju im prirodne reproduktivne funkcije te izazivaju niz potencijalno smrtonosnih fizičkih, kao i koloplet mentalnih, dakle zdravstvenih problema uopće:

„Kasapimo čitav naraštaj djece jer nitko ni o čemu nije voljan raspravljati“.

U svjetlu činjenice da je u SAD-u, Velikoj Britaniji i srodnim zemljama udio mladih koji se izjašnjavaju transrodnima u proteklih desetak godina porastao za više stotina postotaka, potrebno je raspravljati o destruktivnim učincima transrodne propagande, uvelike prisutne već i u hrvatskim glavnostrujaškim medijima.

Pođemo li, primjerice, od mogućih početaka zamišljenog dokumentarca s početka ovoga osvrta, mogli bismo osvijetliti nekoliko bitnih dimenzija transrodne problematike. Uzmemo li za primjer proroka Tiresiju, mitska predaja o njegovoj „tranziciji“ iz muškoga u ženski spol i natrag zapravo sama po sebi razobličuje (trans)rodnu teoriju kao pseudoznanost. Sama činjenica da je njegova preobrazba smještena u sferu mitskoga govori nam kako nije riječ o nečemu mogućem ili potencijalno izvedivom, već o nestvarnosti, o čaroliji – o nečemu što ne može postojati u zbilji. Mit u svojemu iskonskom smislu nije istoznačnica za laž, ali jest za događaj koji nije uobičajen već jedinstven, te se – izmišljen ili stvaran – dogodio samo jednom, zbog čega i jest poseban. U Tiresijinu slučaju, bjelodano je riječ o maštariji.

Iako se zagovornici rodne ezoterije– što će reći, oni koji relativiziraju binarnu os žensko-muško kao temelj ljudskosti – svojim uvriježenim frazama nerijetko pozivaju na znanost, njihov pogled na svijet protuznanstven je do krajnosti. Umjesto lučenja onoga što u svijetu postoji od onoga što ne postoji, rodna teorija u svijet projicira ono što želi da postoji. Taj magijski obrazac neodoljivo podsjeća na uvjerenje, popularno u nekim krugovima, da Zemlja nije okrugla. Zbog negiranja eksperimentalno provjerljive stvarnosti i poricanja svih egzaktnih, pozitivističkih i racionalističkih aspekata prosvjetiteljstva, zagovornike rodne teorije (i prakse) mogli bismo proglasiti i većim borcima protiv razuma i znanosti negoli su to „ravnozemljaši“.

Unatoč tome što nehotični protuprosvjetitelji poput Grzanke, Forcier i Comfray svoja uvjerenja predstavljaju kao znanost, protuznanstvenu dimenziju (trans)rodne teorije ponajbolje prokazuje činjenica da je Američka psihijatrijska udruga prije deset godina „rodnu disforiju“ – osjećaj nesuglasja između „pripisanog“ spola i samopoimanog roda – iz mentalne bolesti promaknula u stanje „emocionalnog stresa“. Jesu li psihijatrijske udruge bile u pravu do, ili od 2012. godine? Čim se kategorizacija takvoga stanja može promijeniti, očito je riječ o proizvoljnoj sistematizaciji vođenoj ponajprije društvenim kontekstom i materijalnim interesima. Kada bih bio primoran dati najkraću definiciju mentalne bolesti, ona bi glasila: nepodudarnost između misli i stvarnosti. Uvjerenje da je biološki muškarac zapravo žena ili žena muškarac savršen je primjer navedenoga.

Lenjinov pak slučaj – prvi „istospolni brak“ proglašen na temelju transrodne argumentacije, premda prije uporabe navedenih pojmova – razotkriva kako (trans)rodna teorija i praksa nisu samo skup protuznanstvenih postavki, nego i konkretna politička ideologija. Seksualna filozofija koja je prerasla u seksualnu politiku kao dominantnu crtu zapadnjačke politike 21. stoljeća – pri čemu prvi formalno priznat „istospolni brak“, proglašen 2001. godine u Nizozemskoj možemo uzeti kao simbolički početak – svoje korijene vuče iz nauka Sigmunda Freuda, koji je svu slojevitost pokretačkih sila ljudskoga života sveo samo na izvedenice iz (ne)zadovoljenog seksualnog nagona.

Freudovi nasljednici, među kojima se ponajviše ističu Wilhelm Reich i Herbert Marcuse, stvaraju idejnu himeru zvanu frojdomarksizam, koja je u kontekstu onoga što se najpojednostavljenije uvriježilo nazivati ljevicom poslužila kao poluga univerzalizacije opresije – ona više nije rezervirana samo za radništvo, nego za svaku manjinu, a ponajviše seksualne manjine. Prstohvat Foucaultove relativizacije poimanja čovjeka i objektivne istine, prstohvat Sartrea i Simone de Beauvoir („egzistencija prethodi esenciji“ prethodi „ženom se ne rađa, već postaje“) i eto nam tolikih žena koje se takvima nisu rodile – štoviše, do jučer su se izjašnjavale kao muškarci – ali su to, uz više ili manje truda, „postale“.

Rodna teorija je, dakle, otpočetka bila seksualnom politikom. Ako je i imala znanstvenih pretenzija, ona se zapravo bazira, što je i srž Foucaultova nauka, na ciničnom nametanju vlastita sustava vrijednosti kao objektivne istine, koja će osim „nas“ obvezivati i „njih“, makar se s nama i ne slagali.

Ovdje postoji još jedna poveznica s ranim danima Sovjetskog Saveza – kao što je Lav Trocki propovijedao „permanentnu revoluciju“, a supkultura 1960-ih proizvela „seksualnu revoluciju“ koju živimo i dan-danas – tako je s vremenom došlo do kombinacije tih pojmova te se nalazimo usred „permanentne seksualne revolucije“. U ponedjeljak se promišljalo pitanje kontracepcije, i posljedica bje permisivna. U utorak se promišljalo pitanje legalnosti pobačaja, i posljedica bje permisivna. U srijedu pitanje istospolnog braka, i posljedica – kao i u četvrtak, kada je na red došlo posvajanje djece – bje permisivna. Danas je riječ o normativizaciji transrodnosti. Što ćemo za vikend?

Što se tiče paralela s progresivističkom distopijom prošlostoljetnoga komunizma, vrijedi napomenuti još nešto – svaki totalitarizam 20. stoljeća (a Hannah Arendt je kao jedine totalitarizme dostojne tog imena vrednovala Hitlerov Treći Reich i Staljinov Sovjetski Savez) pokušavao je, u sklopu svoje vizije ovozemaljskog utopizma, kreirati tzv. „novoga čovjeka“. Seksualna politika kao wannabe totalitarizam današnjice želi stvoriti „novoga čovjeka“ koji neće biti ograničen nijednim elementom ljudskosti. Za pitanja smrtnosti trebao bi se pobrinuti transhumanizam, navodno sposoban digitalizirati duše (ili, prozaičnije, mozak) pokojnika, a za pitanje spolnog binarizma, tu je (trans)rodna ideologija. (Paradoks je, naravno, u tome da, želeći postići maksimalnu raznolikost – diversity – ovaj pokret zapravo proizvodi dosadnu, bespolnu a mnogorodnu istost).

Slučaj sv. Pavla ukazuje na barem dvije činjenice. Prvo, Poslanica Galaćanima razotkriva (trans)rodnu teoriju kao herezu. „Nema više: muško – žensko!“ kliknuo je apostol naroda, a ako ga je netko i shvatio doslovno, tim gore. No Pavlov navod nije transrodni manifest, nego egalitarističko metafizičko načelo prve Crkve o poništenju svih, marksistički rečeno, „klasnih razlika“ među ljudima u svjetlu Kristova božanstva i opće demokratizacije spasenja.

Štoviše, (trans)rodna ideologija zapravo je kopija gnosticizma, kao najranije značajne kršćanske hereze, koja je – želeći se usredotočiti isključivo na duhovnu dimenziju zbilje – materijalni svijet proglasila demonskim, iz čega je proizišao nauk o mržnji prema tijelu i poistovjećivanje pojedinca isključivo s njegovom dušom. Kao u (trans)rodnoj ideologiji, u gnosticizmu nije bitno kako nas određuje naše tijelo, ono je tek zatvor u kojemu prebiva naša – u suvremenom kontekstu, s njime spolno i rodno nepodudarna – duša. U kršćanskome pak nauku, čovjek nije duša zarobljena u tijelu, nego jedinstvo duše i tijela. Drugim riječima, (trans)rodna teorija i praksa nisu samo, kako pokazuje Tiresijin slučaj, protuznanost, niti samo – kako pokazuje sovjetski primjer – progresivna, utopistička, potencijalno totalitarna politička ideologija, nego i odjek ranokršćanskoga krivovjerja.

U isto vrijeme, unatoč moralnoj i logičkoj pogrešnosti (trans)rodne teorije i prakse – slijedeći sv. Pavla koji slijedi Krista – s uma ne smijemo smetnuti da su proponenti spomenutog sustava vrijednosti, posebice oni koji se sami deklariraju transrodnima, često ujedno i žrtve te iste (trans)rodne teorije i prakse. Ako ćemo je stoga i podvrgnuti najstrožoj kritici, njezini zagovornici najčešće su ranjene osobe kojima su njezini ciljevi podmetnuti kao lažno, svjetovno spasenje. „Pojavu osuditi, druga spasiti“, rekla bi jedna novija, iz kršćanstva izvedena hereza.

Kao kult ljudske žrtve, seksualna je politika, baš poput komunizma, osuđena na propast. Jedino pitanje je koliko će žrtava prije te propasti povesti sa sobom. Zato je potrebno boriti se za istinu, ponajprije oponirajući permisivnom srednjostrujaškom stajalištu koje, umjesto senzibilizacije za probleme ljudi koji se osjećaju pripadnicima suprotnoga spola, putem starih i novih medija, politike, pop-kulture i korporativnog marketinga, regrutirajući djecu i mlade, proizvode nove žrtve toga kulta.

Premda zarobljenici navedene protuznanosti, ideologije, hereze, i oni, kao i svako drugo ljudsko biće, u sebi imaju (nerijetko neprepoznatu) težnju bivanja, riječima sv. Pavla, „Jednim u Kristu“. Ali u ostvarenju toga, često podsvjesnoga cilja im se ne može pomoći kroz potenciranje dopadljivih laži, nego kroz spoznaju – i življenje – istine o naravi čovjeka.

I čovjekice.