Proveli smo jednu ljetnu večer s volonterima Udruge Savao: ‘Krist je toliko jasno prisutan u zagrebačkim beskućnicima’

Svakoga utorka se pred poštom na zagrebačkom Glavnom željezničkom kolodvoru okuplja ista ekipa. Nekoliko minuta prije 18 sati beskućnici okupiraju drvene klupe, koje se nalaze preko puta ulaza u poštu, i nestrpljivo iščekuju kombi koji će dovesti volontere Udruge Savao. Potresna scena slijedi kada se kombi parkira na pločniku i volonteri iz njega izvade ogromne posude sa sendvičima, koje su prije izlaska na teren pripremili kod sestara Misionarki ljubavi u Jukićevoj ulici. U tom trenutku se sa svih strana Glavnog kolodvora počinje okupljati vojska zagrebačkih beskućnika. Ljudi svih generacija, s plastičnim vrećicama u rukama, izlaze iz svojih skrivenih skrovišta, vlakova i napuštenih zagrebačkih kuća. Uskoro se formira dugačak red za sendviče.

Josip Mijošek iz Zagorja, čovjek koji bi mogao biti u kasnim tridesetima, strpljivo čeka svoj red. Pritom glasno pozdravlja svakoga volontera. „Na ulici sam završio prije godinu i pol zbog obiteljskih problema. Najčešće spavam u vlaku, a u životu se stalno nekako snalazim. Ponekad zaradim koju kunu radeći na crno“, priznaje. Objašnjava kako su takvi poslovi često vrlo rizični. Nebrojeno puta mu se dogodilo da nije primio plaću za teški fizički posao koji je radio i po nekoliko mjeseci.

‘Kako je tako iskren?’

Josip već mjesecima spava u vlakovima na Glavnom kolodvoru. Zimi je u vlaku hladno, jer “nitko normalan neće uključivati grijanje za vlak koji stoji na mjestu“, dok je ljeti u vagonskim kupeima nesnosno vruće. „Zar vas nije strah da vlak ne krene dok vi spavate i onda se probudite, ne znam, u Slavonskom Brodu?“ pitam ga. Čovjek mi s osmijehom objašnjava kako na kolodvoru postoji prešutan dogovor između beskućnika i djelatnika HŽ-a koji ih redovito bude prije nego vlak treba krenuti na put.

Naš sugovornik se već mjesecima druži s članovima Udruge Savao. “Za udrugu sam doznao od ljudi s ceste, a u njezinim članovima sam pronašao prijatelje, ljude koji žele razgovarati sa mnom, cijene me i mole se za mene. Oni mi pomažu da ne izgubim vjeru i nadu da ću se, unatoč svim životnim nedaćama, nekako izvući“, priznaje.

Dok slušam njegovu tešku životu priču, pitam se zbog čega tako otvoreno priznaje svoje neuspjehe. Kako je moguće da je tako iskren? Naravno da postoje izraziti ekstroverti, Josip bi mogao biti jedan od njih, ali mislim da je njegova iskrenost ipak plod višemjesečnog druženja s članovima Udruge Savao, u koje je ovaj beskućnik tijekom vremena stekao povjerenje.

Zašto su se nazvali Udruga Savao

Udruga Savao je humanitarna udruga koja pomaže marginaliziranim članovima našeg društva, posebice beskućnicima i izrazito siromašnim obiteljima. Osnovana je prije dvije godine na blagdan svetih Petra i Pavla. „Zanimljivo je da smo odabrali ime otvarajući Sveto pismo na osnivačkoj skupštini. Otvorili smo na mjestu gdje se opisuje Savlovo obraćenje. To nam je bio znak jer govori o bijedi u kojoj je sveti Pavao živio prije obraćenja, odnosno prije susreta s Gospodinom, dok se još zvao Savao, u čemu se većina nas može prepoznati“, priča nam volonter Zvonko Jambrešić.

Odmah nakon osnivanja Udruga Savao je pokrenula uređenje prihvatilišta za beskućnike u Gornjem Viduševcu, istom onom mjestu pokraj Gline gdje je nedavno održan prvi hrvatski Mladifest. U prihvatilištu sada živi samo jedan beskućnik, ali članovi udruge se nadaju da će se tamo uskoro smjestiti više ljudi koji su se zbog neprilika našli na cesti.

Beskućnici su najugroženija kategorija ljudi u Hrvatskoj. Na cesti najčešće završavaju zbog kredita, gubitka posla, razvoda, obiteljskih nesuglasica ili nekih loših osobnih izbora. “Ustvari im se dogodilo ono što u današnjim vremenima prijeti svakome od nas“, kaže Zvonko. On je na cestu prvi put izašao 22. studenog 2017. godine. Prisjeća se potresnih susreta s ljudima koji su se od hladnoće i kiše sakrili u čekaonicama na Glavnom kolodvoru. „U to vrijeme smo u akciju kretali sa samo 35 sendviča, a danas ih trebamo barem 140“, objašnjava Zvonko.

Prepričava jednu situaciju kada mu je nedavno na početku večeri, dok je Zvonko bio zauzet podjelom sendviča, prišao jedan gospodin koji mu je pokušao nešto reći. Zvonko je bio stvarno zaposlen i odrješito ga prekinuo: „Sačekajte. Pričat ćemo kasnije.“ Naposljetku mu je prišao tek kada je podijelio sve sendviče. „Znate, gospodine, meni ne treba sendvič, nego samo razgovor s vama“, priznao je. Zvonko naglašava kako je na tužan način spoznao da beskućnici nisu toliko željni sendviča ili šalice čaja, jer u Zagrebu zbog brojnih crkvenih i gradskih pučkih kuhinja nije moguće ostati gladan, nego susreta i razgovora.

Tužna priča gospođe Mire

Gospođa Mira ima 63 godine, a u tužnoj kategoriji zagrebačkih siromaha završila je nakon suprugove smrti. Do tada je bila situirana. Kada je nakon 27 godina braka ostala udovica, suprugova obitelj joj je okrenula leđa i razbaštinila je. Mira se nakon toga našla na ulici, pa sada od skromne suprugove mirovine plaća podstanarsku sobu. „Hranim se u pučkim kuhinjama, a na Glavni kolodvor dolazim radi druženja. S fratrima se osjećam važnom“, priznaje.

Ti fratri, o kojima nam gospođa Mira govori, su fra Antun Babić i fra Siniša Pucić, redovnici koji su se posljednjih nekoliko mjeseci uključili u aktivnosti udruge. Fra Siniša je dobro poznat humanitarac, koji je prije ulaska u franjevačku formaciju, dok je u Rijeci još radio kao novinar, zajedno s trsatskim FSR-om osnovao Prihvatilište za beskućnike „Ruže svetog Franje“ i socijalnu samoposlugu te pokrenuo izdavanje časopisa za beskućnike „Ulične svjetiljke“. Fra Siniša svjedoči kako je prije nekoliko godina pročitao knjigu „Pokopajte me u čizmama“, priču o bogatoj djevojci koja bez znanja roditelja svake večeri izlazi iz kuće i odlazi na kolodvor kako bi pomagala potrebitima.

„Ona nije samo materijalno pomagala, donoseći im deke i čajeve, nego je ulazila u njihove životne priče, što često predstavlja izazov za sve nas kršćane“, govori fra Siniša. Beskućnicima nisu toliko potrebne naše deke, plahte ili sendviči, nego naša blizina, naš zagrljaj, gesta kojom im pokazujemo da su ljubljeni, nisu zaboravljeni, zaslužuju naše vrijeme i društvo.

Barbara koja odbija pomoć

Nedavno je kod pošte susreo gospođu Barbaru, ženu u šezdesetim godinama života, koja se na druženjima redovito pojavljuje u prevelikim cipelama. Gospođi je rekao kako joj može nabaviti nove cipele, ali ona ga je odbila. Kasnije je odbila svaku moguću pomoć: i majicu, i kavu i sendvič. „Na ponuđeno je odmahivala rukom i govorila kako ovdje ima potrebnijih ljudi od nje. To, naravno, nije bila istina, jer je bilo očito kako je tipični siromah“, objašnjava fra Siniša.

Fra Siniša tvrdi kako je upravo zajedništvo ono zbog čega većina beskućnika dolazi kod pošte. Oni imaju potrebu nekome pričati o svojim bivšim životima, nepravdama koje su im učinjene, novim prilikama koje iščekuju, o bližnjima s kojima su izgubili kontakt, o Bogu na kojega se ponekad ljute, a ponekad mu i zahvaljuju. „Znalo se dogoditi da nas je pred poštom dočekalo 50 ili 60 ljudi. Često nemamo vremena za razgovor sa svakom osobom ponaosob, pa se neki od njih znaju osjećati isključenima. Zbog toga se nadamo da će nam se priključiti još više volontera kako bi svi beskućnici dobili pažnju kakvu zaslužuju“, objašnjava.

Fra Antun je franjevački bogoslov koji također pokušava živjeti karizmu osnivača svojeg reda, svetog Franje Asiškog. „Na obilazak beskućnika me, ustvari, potaknuo primjer dvoje svetaca: svetog Franje i svete Majke Terezije, koji su u svakom čovjeku susretali Isusa“, kaže. Mladi bogoslov s Kaptola u beskućnicima prepoznaje Isusa na križu, Boga koji je sebe toliko izmrcvario, koji je pretrpio toliko zla, do kraja se ponizio, da bi nakon svega, kada je visio na križu, još zavapio kako je žedan.

„Ovdje sam susreo ljude u teškim situacijama. Ljude kroz koje mi je Isus poručivao da je žedan. Posebno je teško kada na cesti vidim ljude svojih godina, znajući da mene čeka sigurnost samostana, topli obrok i čist krevet. Međutim, nakon razgovora i druženja ne osjećam sažaljenje, nego radost, pa se poslije pitam jesam li se to družio s čovjekom ili prikrivenim anđelom“, objašnjava.

Fra Antun Babić

Zagrljaj fratra i beskućnika

Fra Antun je jednom prilikom, dok je još boravio u novicijatu u Rijeci, na ulici susreo beskućnika koji je na sebi imao pet slojeva odjeće, između ostalog i neku žensku pregaču, prljavu i prepunu rupa. Noge su mu bile izranjavane. „Međutim, čovjek je imao nevjerojatno čist pogled. Nakon dugog razgovora smo imali osjećaj kao da se znamo godinama. Prije rastanka me je čak zagrlio, a ja sam se vraćao prema samostanu uvjeren kako nisam upoznao siromaha, nego najbogatijeg čovjeka na svijetu, neopterećenog materijalnim i zagledanim u Gospodina“, prisjeća se.

Mi smo prošloga utorka na Glavnom kolodvoru susreli umirovljenika koji je jeo sendvič. Svako malo bi posegnuo za gutljajem čaja. Bio je potpuno sam. Dok sam mu prilazila ususret, instinktivno je odložio sendvič na klupu i pružio mi je ruku. U sljedećih desetak minuta ispričao mi je skraćenu verziju svoje tužne priče. U jednom trenutku je čak i zaplakao. Pričao je o svojoj djeci s kojima više ne kontaktira, o gradskim vlastima koje mu stalno odbijaju dodijeliti gradski stan, nabrajao je sva svoja životna razočaranja. Jedno za drugim. Naposljetku je spomenuo i Boga kojega je nazvao “Onim zbog kojega nikada nije odustao”, zbog kojeg se svakoga jutra diže, prekriži, skuplja svoje plastične vrećice i započinje lutanje gradom… Priča nam o nadi koju je ponekad tako teško zadržati.

Papa Franjo nam je više puta poručio da izađemo na periferije, na mjesta gdje ljudi pate, gdje nedostaje nade i nas pozvao da tamo donosimo svjetlo. Dvije mlade djevojke, Tea Biliškov i Suzana Sakić, su prije nekoliko mjeseci odlučile u svojem životu oživjeti Papine riječi i svaka se na svoj način pridružila Udruzi Savao. Suzana nas podsjeća na priču o osobi koja je Isusu govorila: „O, Isuse, rekao si mi doći, ali nisi došao…“ Isus joj odgovara kako joj je toga dana tri puta kucao. Jednom se pojavio u liku siromaha. “Ovdje se okupljaju ljudi s teškim životnim križevima, kroz koje nam sam Isus kuca i poziva nas da mu pomognemo nositi križ“, objašnjava Suzana.

Volonterke Suzana i Tea

Tea svjedoči kako se susrela s ljudima koji s prezirom gledaju na beskućnike i optužuju ih kako su sami krivi za situaciju u kojoj su našli. „Treba znati kako u svima možeš prepoznati Krista, a posebno u onima nad čijim se leđima najviše toga prelomilo. Ustvari, u njima nije teško prepoznati Krista. U njima se Isus ne skriva, nego je On kroz njihove životne priče toliko jasno prisutan“, kaže Tea.

Ostavština velikog patera Cveka

Prošlo je tek nešto više od mjesec dana otkako nas je napustio pater Antun Cvek, isusovac koji je godinama dijelio Boga sa zagrebačkim siromasima i beskućnicima. Dvije starije i bolesne sestre beskućnice ne prestaju pričati o dobrom svećeniku koji se godinama o njima brinuo. Pritom ne spominju darove ili račune koje im je pokrio, nego riječi podrške i ohrabrenja koje im je uputio. Nesretne žene ne mogu zaboraviti  poruku koju im je donosio. “Pater Cvek je uvijek govorio kako je čovjeku potreban čovjek. Mi vjernici smo pozvani biti drugima bližnji. Oni trebaju nas, trebaju čovjeka. Nisu potrebni našeg sažaljenja, naše materijalne pomoći ili novca. Oni žele da prema njima budemo ljudi, da ih slušamo, olakšamo jednu večer ili uljepšamo ovaj dan”, objašnjava fra Siniša Pucić.

Neobična povorka kroz središte Zagreba

Udruga Savao je prošle subote, na blagdan svetih Petra i Pavla, proslavila drugu obljetnicu postojanja. Za rođendan je bilo organizirano slavlje, koje je počelo zajedničkom večerom (grah i kobasice) i sladoledom koji je donirala slastičarnica Vincek, a nastavilo se molitvom krunice pred slikom Majke Božje na Kamenitim vratima. Na putu prema Gornjem gradu su formirali zanimljivu povorku. U njoj su bili beskućnici svih generacija, mladi ljudi s plastičnim vrećicama i stare žene sa štapovima u rukama, zatim volonteri, dva mlada fratra i jedan bračni par s troje djece.

Neobična povorka se probijala kroz uobičajenu subotnju gužvu. Prolazila je pokraj štandova sa svjetlećim suvenirima, kafića iz kojih je treštala glazba, pokraj ljudi koji su glasno razgovarali i ispijali svoja pića, pokraj izloga u kojim su bila istaknuta crvena slova SALE, znak da su započele ljetne rasprodaje. Povorka je prolazila središtem sparnog Zagreba. Probijala se kroz hrvatsku svakodnevicu, kroz ljude koji su bili zaposleni svojim zabavama i užicima. Naposljetku se zaustavila na Kamenitim vratima. Na mjestu, gdje je također bila gužva, ali neka nestvarno tiha gužva. Neka nečujna i sveta gužva.

Za neke su Kamenita vrata možda samo prolaz prema Gornjem gradu, drugi se ovdje nakratko zaustave, prekriže, poklone Gospi i nastave svojim putem, a treći se zadrže u molitvi. Naša kolona se ovdje zaustavila. Na mjestu gdje su, u polumraku i odsjaju svijeća, svi jednaki: i beskućnici, i mladi zaljubljeni parovi, i bogati turisti s kamerama u rukama, bez obzira imaju li u ruci markiranu torbicu ili staru plastičnu vrećicu. Zaustavila se na mjestu gdje ih je dočekala Ljubav koja nikoga ne osuđuje.

Svi vi koji želite podržati rad Udruge Savao, možete to učiniti svojom donacijom na broj računa:

Rašeljka Zemunović | Bitno.net

Foto: Irena Vukčević | Bitno.net