Kao i svaki odnos, odnos Boga i čovjeka se temelji na međusobnom povjerenju. I uistinu Bog nam toliko vjeruje da nam povjerava sve; od kamena kojega možemo pretvoriti u prekrasno umjetničko djelo do drugoga čovjeka čiji život često stoji u našim rukama. Za razliku od Božjega povjerenja, naše povjerenje u njega se pak narušava sa svakim našim grijehom.

Sv. Pavao piše da onima koji ljube Boga sve ide na dobro. Gledajući na krhotine naših života, na ruševine naših prekrasnih crkava i kuća nakon potresa, na rat u Ukrajini, na siromašne u Ugandi, lako možemo zaključiti da u svijetu i ne ide baš sve na dobro. Ili bolje reći, da Bog i nije baš tako ljubljen u svijetu, od mene. Na žalost, u tom povjerenju koje Bog daruje čovjeku, čovjek se često samo igra Boga.

S druge strane, vjerujemo li mu da on može i iz tih zli djela donijeti nešto dobro? Sv. Pavao upravo to misli, ako ljubimo Boga sve će biti dobro, on će sve otkupiti. Zapravo, on je već sve otkupio mukom, smrću i uskrsnućem svoga Sina. Zato je on vrijedan našega povjerenja, ne samo kada sve ide na dobro nego i usred mnogih životnih borbi.

Vrijeme korizme, posebno ovoga Velikoga tjedna, trebalo bi biti vrijeme jačanja našega povjerenja prema Bogu. Razmatranje Kristove muke treba nas voditi većoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu ne gledajući na ono što moramo dati od sebe ili žrtvovati. Bog je naš brižni Otac koji može iskoristiti najgore stvari da iznese najbolje, koji je iskoristio Kristov križ za naše otkupljenje. Iz ljubavi prema nama, Bog nije poštedio svoga Sina, nego ga je predao na križ za nas.

Dopustimo, u ove svete dane, da nas preplavi ta Božja nesebična ljubav. Ostanimo vjerni toj Raspetoj ljubavi koja ne može razočarati već uvijek donosi više ljubavi. Učimo ljubiti kao što je on ljubio moleći se i dopirući do onih koji pate. Naučimo biti misionari Božje ljubavi u ovome trpećem svijetu kroz povjerenje koje nam je od Boga dano, koje nas vodi do vječnoga Uskrsa. Stavimo svoju vjeru u njega uskrsloga koji se nalazi i očituje kroz patnju svakoga čovjeka.